Razveselile su me protekli tjedan dvije petice iz anatomije. Raznježila dva telefonska poziva: “dobila sam 5”. Dva omiljena glasa koje obožavam čuti ozarena, nastavljaju zvati se ljubav, jedini smisao postojanja.

U potrazi za dnevnim zadovoljstvima zatekla sam se kako poskakujem kad je spretno Luka Modrić pretrčao pola Santiago Bernabeu-a zaposlio Viniciusa, pa mu ovaj vratio, da bi naš Luka poštrkao loptu do Benzeme i ovaj zabio drugi gol nade za Real Madrid.

Svi koji me poznaju ne bi na sudskom ispitivanju potvrdili da sam ja poznavateljica nogometa, ali u potragama za pozitivnim vijestima, odlučila sam to postati.
Baš kada sam ovladala imenima stadiona, golgetera i ludo plaćenih dodavača nogometne bubamare, odlučila je čudnovata, neidentificirana letjelica tresnuti na zagrebački parking u blizini studentske mladosti, bezbrižnosti i smisla života roditelja diljem Hrvatske i ugušiti mi sav umjetno izazvani optimizam.

Ponovo se u meni javljaju negativni nabrajajući slijedovi.
Zagušujuća pandemija, prestravljujući potres, nepojmljivi rat, inflacija, neidentificirana pokvarena krntija s visina…

Znam da nisam jedina koja je zadrhtala, jedina apatična i pokolebana. Imam pravo to biti, mada dobro znam da se snaga ljudskog roda očituje u brzini dizanja nakon pada.

Zato, ljudi moji, tražite oko sebe opuštajuće okidače i činite dobra djela. Usluge prijateljima, uskočite i nepoznatom…ili se samo nasmješite prolazniku.

I još vas molim, odijevajte se u vedre boje, previše je mraka i crnila. Neka nas bude što više koji stvaraju vedar dan.