Umorna, smočila me neugodna hladna kiša, sjela sam pored peći da ugrijem noge i u ugodi poznatog okružja, zaklopih oči. U misli sam prizvala sličicu koju mi je uvijek u ovakvoj situaciji prepričavala mama. Dok je bila mala djevojčica, u teška poslijeratna vremena, u malome selu u sredini šume živjelo se od poljoprivrede, mukotrpnog rada i odricanja kakvo mi danas teško možemo razumjeti. Djeca iz sela zajedno su gonila stoku na ispašu, bili su skromni, siromašni toliko da nisu imali cipele, hodali su bosi, a u hladnija vremena noge nisu mogli grijati kao ja pored tople peći, već u vrućim tragovima koje je iza sebe ostavljala stoka nakon slasnih obroka ispaše.
Voljela bih da mi je opisivala prekrasnim bojama osunčane jesenje dane njihove šume. Sjaj šumske vlažne cestice, čiji rub s jedne i druge strane krasi traka otpalog lišća posebne jesenje narančaste boje. Meni je ta šuma toliko puta okupirala pogled, jednako kao i prozračne sunčeve zrake koje su se probijale kroz žuto, crveno, smeđe lišće drveća.
A na kraju puta, mala kućica ispod oraha, a na štednjaku na drva uvijek ugrijano toplo mlijeko s dva prsta debelim mliječnim pokrovom, koji sam za razliku od ostale djece obožavala. Preko puta je bio zidani bunar s pitkom vodom, „šajer“ s mirisima šumskih livada i „ambar“, kako su zvali spremište za alat i prikupljenu ljetinu. Uvijek mi se na svakome tome mjestu u misli vraća baka koja je brinula o svemu i o svima. Znala je sva mjesta u Kanadi u kojima žive susjedi koji su vlasnici praznih susjednih kućica. Znala je utješiti i strpljivo saslušati, znala je nježno pomilovati i pravedno ukoriti. Puno je toga znala, ali zašto su odlazili ljudi, napuštali ognjišta i male drvene „hiže“, shvatila je tek kada je i sama morala otići, zaključati mala vrata i pridružiti se svojoj djeci u njihovim teškim urbanim svakodnevnostima.
Zašto su se gasile vatre i krenulo se na put bez osvrtanja odgovor je u početku moje priče, zbog teškog života i nade u bolje dane, pune tanjure, obućom grijana stopala.
Ovo je moja priča o odlascima, sjećanjima, životnim putovanjima. Događaju se u svim krajevima i mnogim ljudima. Moj odlazak/dolazak u Ivanić je različit od odlazaka moje majke i bake, dogodio se zbog moje naklonosti toplini, svijanju gnijezda i sigurnosti.
A sve što pamtim, pretvara me u putnika namjernika, zaljubljenika u puste šumske staze, u jeseni bogate kestenima i vrganjima, ljeta ugodne hladovine i čistog zraka, proljeća žubora skrivenog šumskog potoka, šarenih cvjetnih livada.
Zime u zavičaju posebna su priča, obavezno su duge i hladne. Šumske su staze neprepoznatljive, život se umiri. A noći…vedre noći obasjane zvijezdama, sačuvane od umjetnih svjetlosnih onečišćenja, daruju svima spokojan san i toliko željeni odmor od buke, strke i nemilosti nečijih tuđih odlazaka.
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.