Skromna retrospektivna izložba likovnih radova Borisa Tudovića u Muzeju Ivanić-Grada za domaću je publiku svojevrsno ugodno iznenađenje – iz više razloga.
Prije svega, Boris Tudović koji praktički od rođenja (1954.) živi i radi u Ivanić-Gradu, svojim se likovnim ostvarenjima posljednji put predstavio javnosti u studenome već poodmakle 2000. godine, izložbom slika iz privatnih zbirki obitelji autorovih prijatelja u galerijskom prostoru Doma kulture u Ivanić-Gradu. Vjerujemo da je stiglo vrijeme za ponovni susret s ovim intrigantnim i darovitim autorom.
Početci njegova slikarstva doista nas vode u daleku 1971. godinu, a možda i u ranije doba kad je, još u ranom djetinjstvu, otkrivao ljepote i znakovite poruke u krajobrazima i vedutama rodnoga grada i prirode koja ga okružuje. Duboka potreba za likovnim bilježenjem vizualnih zapisa u širom otvorenom umu dječaka jasno se formulirala tijekom obrazovanja u lokalnoj gimnaziji, a promišljanje svijeta i čovjeka u njemu, kroz znanje i iskustva koja je stjecao u tim godinama iz mnogobrojnih izvora, izoštravala su njegov pogled i oblikovala osebujni svijet likovnog izričaja mladog Borisa Tudovića.
Mali izbor iz bogatoga autorova opusa želi prije svega dati osnovni presjek kroz razdoblja njegovoga likovnog sazrijevanja i traženja vlastitih, prepoznatljivih crta slikarskoga rukopisa. Na početku puta koji pratimo kroz ovaj izbor, vrlo je jasna želja da se brzim potezima slobodnog, najčešće monokromnog crteža u likovnu kompoziciju uhvate osnovne odrednice motiva – često šumskih ili ruralnih krajolika, tradicijskih drvenih kućica utonulih u nepreglednu raskoš zelenila, praćenje razigranih volumena stabala sugestivnih, gotovo antropomorfnih formi… U to se vrijeme pojavljuju i prve korelacije s djelima klasičnih autora visoke europske umjetnosti, a posebno pojedinih modernista koji su, svaki na svoj, specifičan način dotakli razvoj mladoga slikara. Premda nije riječ o kopiranju ili želji za imitiranjem autora koji su ga nadahnjivali, Tudovićevi rani radovi otkrivaju naprosto studiozno promatranje stila tadašnjih njegovih uzora, a pokazuju i nedvojbenu darovitost mladoga stvaraoca u istraživanjima mogućnosti likovne forme i sadržaja.
Razdoblje studija na Višoj medicinskoj školi i njegovo opredjeljenje za područje rendgenologije vjerojatno su u mnogočemu pridonijeli prevlasti figuracije nad povremeno jasno izraženim sklonostima čistom kolorizmu i organičkoj apstrakciji. Fascinacija strukturom organske forme, ljudskoga i životinjskoga tijela u pokretu ili mirovanju, raskoraku između, gotovo do bljutavosti eksploatirane ljepote vanjske forme tijela u reklamnim porukama komercijaliziranoga svijeta i zadivljujuće funkcionalne mehaničke supstrukture istoga tijela u detaljima skeleta, unutarnjih organa, mišića, krvožilnog sustava čija je podložnost deformaciji i destrukciji naprosto imanentna osnovnoj ideji organskih bića prirode, otvorili su novo poglavlje autorova stvaralaštva. U sjećanja na majstore renesanse i baroka, na Cézanna i Kandinskog, na Franza Marca i Goyu ugurali su se do prazne forme ogoljeli artefakti pop-artističke scene, čudesna zavodljivost i simbolika figura u prostranstvima nadrealističkih eksterijera, oplođena neodoljivom moći likovnih sredstava fotografije i filma te mogućnostima novih grafičkih tehnologija, dok se autorova linija u tehničkom pogledu razvijala gotovo do savršenstva hiperrealizma ili se, u drugoj krajnosti, rasipala u pulsirajuće tkivo čestica ispod površine vidljivoga modela svijeta….
Prošlo je razdoblje prve fascinacije vizualnim i u Tudovićev likovni svijet ušle su i neke nove teme, novi simboli i poruke, potaknute spoznajom da svijet u kojem živimo ipak nije samo lijep, da često nije pravedan, da njegovo naličje prekrivaju slike nasilja i rata, smrti i razaranja, da se iza herojskih otkrića znanosti ponekad mogu naslutiti i neopipljive prijetnje neke neizvjesne budućnosti ljudskoga roda….Spoznaje koje su dotakle zrele radove mnogih velikih umjetnika nisu zaobišle niti stvaralaštvo Borisa Tudovića, posebno u desetljeću (od oko 1984. do 1994.) u kojem je bilo moguće pratiti rasap strukture jedne, deklarativno idealne države, te postupno formiranje razloga za izbijanje novoga rata pa i sam doživljaj rata za koji je dio pučanstva naivno mislio da do njega neće doći…..
No, autor se u svome slikarstvu udaljava od svake politike, njegova su djela daleko od propagande ili dodvoravanja bilo kakvoj ideologiji. Premda slikama ne daje naslove, njegov je govor jasan, čist i uvjerljiv. Govori o čovjeku. O njegovoj snazi i nemoći. O strahu i užasu koje donosi neizvjesnost gole egzistencije. O odbljescima ljepote i svjetlosti koji vraćaju vjeru u svrhovitost djelovanja čovjeka na putu ostvarenja onih nematerijalnih vrijednosti koje uzdižu ljudski rod iznad borbe za prevlast u plićaku uvijek nepravedne podjele materijalnih dobara….
Duboko svjestan činjenice da čovjek živi kao dualno biće, s nogama u blatu i pogledom uprtim u zvijezde, Boris Tudović svojim osebujnim likovnim jezikom gradi prepoznatljiv osobni stil autora čijim se radovima valja vratiti više puta. Jer svaki susret s njegovim slikama otvara vrata introspekcije i mogućeg dijaloga. Dijaloga promatrača sa samim sobom. Autor daje ishodište, moguće teme za mogući razgovor. I postavlja pitanja. Bezbroj pitanja. Pitanja kakva postavlja umjetnost koja hoda svojom stazom, ostavljajući trag u vremenu i prostoru izvan trenutka jednog života…
Vida Pust Škrgulja, povj.umj.
