Kada me urednik portala Volim Ivanić g. Ožetski pozvao na šalicu razgovora u sebi sam se nadao da je poziv vezan uz moje „črčkarije“ po Facebooku i da je možda to što pišem dovoljno dobro ili dovoljno loše za objaviti. Urednik mi je ponudio da pokušam pisati za portal „Volim Ivanić“, naglašavam – da pokušam pisati za portal jer urednik i ja znamo da nisam pretjerano pametan niti pismen, a još manje pristojan i obrazovan. Uglavnom, zahvale uredniku jer meni je ovo ravno kao da pišem za Herald ili Post.
Ovo je moj prvi tekst, tako da su svi komentari dobrodošli, čak i oni zlonamjerni jer takvi će reći sve -pogotovo o onima koji će ih napisati.
SVE MOJE BOJE
Prvo da se predstavim onima koji nisu čuli za mene ili me ne poznaju. Dakle, ja sam Goran Cerovečki i cijeli život osim prve četiri godine živim u našem malom gradu pored rijeke Lonje. Od životnih uspjeha jedino čime se imam pohvaliti su moje dvoje djece – kćer studentica prava i sin maturant. Brod nemam, niti mi treba , avion još manje. Kredit normalno imam, ali zato nemam brod i avion.
Dolazim iz obitelji u kojoj se štovala partija, ali se vjera nije branila. Bili smo onaj srednji sloj – znači kućica, auto (Lada Standard), ljeti deset dana na more a skijanje nikad.
Moji su roditelji – majka Ana profesorica i otac Vladimir vozač, bili od onih poštenih komunista koji su sve što su imali stekli svojim radom i sa svojih dvadeset prstiju. Učili su me da pošteno radim i mirno spavam.
Radio sam u Ivaniću, u centru, u jednoj sivoj zgradi na kojoj je prevladavala plava boja.
Partiju nisam „šmekao“ od prvih dana, a crkvu još manje jer dogma bilo koje vrste i boje mi ne leži. Nisam nikada bio pristaša neke masovne histerije i pameti koja je u tim danima mog djetinjstva bila izrazito crvene boje. Da, sva pamet je bez iznimke morala biti crvena i naravno bila je no jedini problem bio je taj što se u vrlo malom postotku radilo o stvarnoj pameti.
Niti s vjerom nisam bio na ti. Nekako smo sva trojica – moja malenkost, lokalni komesar i velečasni uvijek uspijevali putovati različitim životnim autocestama. Nikad nismo u isto vrijeme prolazili istim semaforima. Kad je meni bilo zeleno, komesaru je normalno bilo crveno. Nikako se uskladiti.
Roditelji su me naučili da je svijet jedna velika šarena lopta raznih boja, no kod mojih roditelja je crvena nekako prevladavala. Kroz djetinjstvo sam naučio da su more i nebo plavi, trava zelena dok je ljubav gotovo uvijek bila crvena. Boja snijega se zna čak i danas jedino se ona nije promijenila.
Sivih tonova se malo sjećam tek s jeseni, ali i tada su boje bile više pastelne nego sive.
Ipak, u onim „olovnim“ vremenima sivu smo nalazili posvuda. Pogotovo je prevladavala u arhitekturi na zgradama koje su građene u stilu Hoenecker ili Ceauşescu . Kako god, siva me nije zanimala jer bio sam klinac s navršenih deset ili jedanaest godina i meni je svijet stvarno bio lopta šarena.
Kada razmišljamo o djetinjstvu sve doživljavamo intenzivno, pa tako i ja mislim da je crvena bila nekako bila jače crvena. Tko misli da sad govorim o partiji neka ne čita dalje jer ništa nije shvatio.
Dakle crvena je bila malo tamnija nego danas, onako kao krv, a na nju je i mirisala ili se barem tako čini iz današnje perspektive.
Danas su boje drugačije jer samostalna smo država u kojoj je mrak tek svojevremeno proglašen crvenim. Nisam puno putovao, ali mrak je uvijek i u svakoj zemlji bio taman, nekako mračan jednostavno crn dok je jedino kod nas mrak mijenjao boje . Neko vrijeme bio je crven, plav pa opet crven.
Ma pusti sad mrak, ali neki ljudi su jednu cijelu vjeru „uzelenili“ -kao, zeleno je od danas njihova boja. Ja nikad nisam shvatio tko su to oni i zašto je sva trava njihove boje. Ona u mom dvorištu je samo moja, a ona u Rizli pogotovo.
Crnu se uvijek povezivalo uz smrt. Mislim da je to pogrešno – jednostavno greškom smo usmrtili jednu elegantnu boju. Evo recimo na primjer na sahrani, svi su u crnim hlačama i to je kao OK, ali što sa bijelim košuljama !?
Tko će pametan smrt obojiti u bijelo? Znači ni to ne drži vodu. Još jedan mit je oboren.
Boje danas sjaje samo kratko vrijeme. Mislim da je sjaj ograničen na oko četiri, eventualno na osam godina. Više od toga za sada ni jedna u novije vrijeme nije trajala. Barem ne ove naše dvije osnovne boje – crvena i plava. Jednostavno se potroše.
Nekad se nisu trošile tako brzo i čini mi se da su dulje trajale pogotovo crvena koja je ipak trajala predugo – puno predugo.
Kod nas ovih dana čak i grah ima dvije boje, ne onaj u Konzumu nego onaj prvosvibanjski ili prvomajski -kako tko voli. Jedan grah je vukao na bordo, a drugi na akvamarin i to u loncima udaljenim samo 100 metara . Zapravo sve je sve to bio isti grah -trešnjevac nakon kojeg prdite bez obzira na boju zafriga. Meni osobno smrde isto.
Danas je povremeno akvamarin moderniji i napredniji – barem se čini da će tako biti iduće četiri ili možda osam godina . Bitno je da je broj uvijek djeljiv sa četiri.
Najopasnija boja danas je ipak čini mi se ružičasta. Naočale sa pinki staklima su nešto najgore što nam se dogodilo. Sve nam postaje prelijepo, presuper. Nagrada u obliku kašete jabuka je prelijepa. Neš ti prelijepe jabuke i kašete ili kartonske kutije, ali one su ionako fascinantne. Kao da usporedite Plitvička jezera i dršku motike. Sve druge boje gube sjaj jer pinki prevladava.
Najopasnije je što zaslijepljeni ružičastim ne vidimo crnu – ne onu elegantnu crnu nego onu mrak Crnu .
Stvarno se nadam vremenu u kojem će crno značiti elegantno, bijelo značiti čisto,plavo će biti bistro i duboko, trava će nadam se uvijek biti zelena a crveno će biti obojena samo ljubav. Smrt ni ne treba imati svoju boju jer je ne zaslužuje.
Blago daltonistima!
Za prvi puta i čist dosta….pozdrav.
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
