Ljudi, u potrazi za vlastitom ravnotežom, rado u snovima ekvilibriraju na špagi razapetoj između dviju želja, ili ako hoćete malo čvršće ili, samo žešće, htijenja: slave i uspjeha. Sve se to zbilo, kao nagrada, ovih ljetnih dana godine slavne, barem što se nogometa tiče, 2018: zadovoljstva i ponosa što smo se u pričama, nakon točno dvadeset godina, odmaknuli se od slavnog francuskog trećeg mjesta i zasjeli na drugo u Rusiji u tom nogometu kojeg, gotovo svatko, prisvaja kao djelić vlastite biografije i vještina.
Pogotovo to čine muški „sportsmeni“ prosipajući svoj zov prirode od adolescentne dobi do veteranskih godinica… Iako, sve ono što si priželjkujemo, ostvaruju neki drugi, pa makar postajali najdraži u trenucima trijumfa, samo zato što se talentiranošću pomaknuo Svemir na našu stranu toliko spominjanog zajedništva.
Vrlo brzo, iza toga, još neoporavljeni od ushićenja, osjećaja kojeg ne gaze niti činjenica da smo drugi a ne prvi, stiže i neočekivani zalazak sunca.
Odlazak barda obične ljudskosti dotukao je sve one koji sanjare uz Runjiće, Fiamenge, Gibonije, svoje životne bljeskove… Prepoznaju se u Stihu, Melodiji i Glasu običnosti, zapravo je sve to kompliment za Prevertove eskapade govornog jezika: Oliver je jedan i jedini koji slijedi sve ono dotaknuto i tradicijom i suvremenošću, ta odlična i nesavršena običnost koja govori o svima nama kako bi se željeli osjećati i živjeti čak i kada smo cijepljeni od talentiranosti. Sami često nismo u stanju sročiti zvukove i melodije koje otkucavaju u nama životnim ili tek priželjkivanim iskustvom, ali zato prepoznajemo dar koji navedeni Pjesnici i Glas nude, ne kao utjehu nego kao prepoznati doživljaj svih naših životnih radosti, dilema, ugođaja ili tek samo snoviđenja koja vabe i suze tuge i suze radosnice ispunjavajući naše zemaljske iskorake…
Jadranko Bitenc
