Kako bi tamo rekli, ogulinski plac, sajmeni dan. Trebalo bi ga upisati u nematerijalnu baštinu EU. Toliko je jaka ta kohabitacija srijede i “placa” da mnogi u Ogulinu, u slucaju praznika pomaknut plac na utorak, cijeli taj dan zovu srijeda.

Subota u jutro u Ivaniću prepuna je ljudi i to ne samo na tržnici ili sajmu na Zelenjaku, već su puni kafići i okolni dućančići.

Najdraža mi je, kao danas, proljetna, sunčana. Nije možda bila na vrhu svoje raskoši, ponuda je uobičajena, svježeg sira, jaja, donaćih piceka, zelenjave, voća. Možda mi je nedostajala ponuda cvijeća, flanaca, da sve dodatno živne i oboji se dan, ali uvijek se susretnu dragi ljudi.

Danas me je suprugova poznanica zaustavila, predstavila se i pitala za svoje poznanike u Ogulinu. Tako da je današnja subota u Ivaniću neposredno dohvatila i malo ogulinske srijede.

Često se sajmena subota začini glazbom na Maznici, ma koliko ljudi užurbani bili, dođe im toplo oko srca sigurna sam. Zbog glazbe i sunca skidaju se kape i tople jekne, polako se suncu izlažu ruke, pa je onda lakše, pogledom u radne mišiće izabrati domaće.

Često se u gužvici sajma na Zelenjaku pomotaju mali pospani nogometaši, svi u jaknama svojih klubova, čvrsto stežući peciva kupljenih u našem kvartovskom dućanu, kod Snješke i djevojaka. Za njih je subota turbo radna, ali uvijek stignu prelomiti koju s nama susjedima. Znaju sve što radimo kuhamo, pečemo, spremamo, pa čak i one dane u mjesecu.
Pravi međususjedski odnosi.

Imala sam takav dućan i u Ogulinu, trebam li to uopće naglašavati!?
Vjerujem da, kao kod Snješke, i kod njih još uvijek ima ulja.