Živimo u doba ideja izraženih crtežom ili skicom, kada se riječ dizajn tumači kao umjetničko oblikovanje predmeta za uporabu. Tome ćemo pridodati i fotkanja npr. loših frizura, silnih nažderavanja ili držanja ispražnjenih boca nekog alkoholnog pića kao ponosne zastave koja privlači više pozornosti od naših glava.
Tako navale sve moguće posvuduše i besprizorni u milijunskom stjecanju zapaženosti i brojenja „lajkova“ kojima se hrani onaj ego koji je odavno posustao u klasičnom obrazovanju kada si morao uspješno savladavati gradivo koje te uznosilo na akademsku razinu. Ali tko bi za to mario, kada se može uzletjeti na svim mogućim ispraznostima predvidljivosti. Dizajneri su prepoznali svoje potencijalne sljedbenike.
Kako bi to izgledao život bez facebooka i instagrama?
Što bi se dogodilo da podaci europskih korisnika, prema najavama, više ne bi bili prosljeđivani u Ameriku!? Kako bi živjeli bez tih silnih reklama!? Možda bi se snašli zamjenskim prebacivanjem na TikTok ili YouTube?
Jeste li se ikada zapitali kakva se to prijateljstva održavaju preko društvenih mreža!? Tridesetak, ajde, pedesetak, šesdesetak je iskrenih, ali što sa ostalih petsto ili tisuću!?
Stotine miliona Europljana svakodnevno pletu svoju domišljatost facebookovim i instagramovskim prostranstvim a sve u znaku: vidi mene, pametnoga me mama rodila, nisam čak trebao previše glancati školske klupe a milioni me znaju i prate čak i moje sporedne didaskalije. /prije bi se to reklo: svaka rit dojde na svoj šekret./
Odavno su svjetski politički dizajneri skrojili odvlačenje misli s glavnih svakodnevnih ljudskih borbi preživljavanja u njima željene vode.
Tome se uspješno pridružuje i zoon politikon domestikus kada se pojavio nesretni dizajner koji nije prepoznao razliku hrvatske i škotske kune za buduću naslovnicu eura i još biva optužen za intelektualnu krađu, heheh… A njegov se šlamperajski projekt, samo, sasvim fino uklapa u intelektualne smicalice orkestrirane bratije.
Dizajner neuspjeha elegantno je uzmaknuo s naslovnica a mi i dalje čekamo kako će dežurni blagoglagoljivi zaštitnici priča i pričalica i dalje opravdavati svoje neuspjehe novim pojavljivanjem u središnjim terminima televizija i uvjeravati i svoje glasače i umirovljenike i sav onaj radni narod koji nije dospio zaraditi niti trećinu njihovih primanja kako žive u ponajboljem od svih mogućih svjetova kako je to nekada pisao Leibniz a Voltaire ga ismijao i nesebično nam podario uvijek aktualnu Candide.
