Svakodnevno i višekratno prošetavanje lonjskom šetnicom čista je nagrada; kao da ste dobili propisanu dozu tableta ili kapi po koju ste, inače, morali otići u apoteku na preporuku vaše obiteljske liječnice.

Za svakoga, tko osjeti poriv kako se razgibati nakon sjedilačkog načina života, bilo da se radi o kancelarijskoj fobiji nekretanja, zasjedanjem pred sapunicama uz kokice, Čips, kremšnite, uglavnom, neke grickalice koje maze i hrabre vaše frustracije ili tek urođenom lijenošću da si, slučajno, razgibavanjem ili biranom, zdravom prehranom ne uništite pretjeranu kilažu, jer ona je, obično, jedini plus u vašem životu; izlazak na stazu šetnice vaš je pravi izbor i olakšanje poslije traume prejedanja i neaktivnosti.

Umjesto nekadašnjih „korza“, kada si glavnim ulicama gradova šetao s ekipom gore-dolje, dvosmjerno, samo da budeš zapažen ili još bolje da se uklopiš u vidokrug željene osobe, ili si samo sa strane „snimao“ tko je vrijedan tvoga prilaska i poziva da se nađeš na večernjem plesnjaku u nekom lokalnom okupljalištu, sada šetnica postaje pravo i zdravo trkalište za ambicioznije koji užurbano i opetovano kruže u stilu: ne znam kamo idem tako žurno ali mi je netko preporučio da je to dobro za zdravlje.

Tu su i ležerni šetači pasa koji nastupaju grupno ili pojedinačno ali su uvijek dobrodušni i na raspolaganju slučajnim radoznalcima koji imaju zadivljena pitanja o njihovim kućnim ljubimcima, ako izbjegnu one ustajale opaske o vremenu ili kulinarskim vještinama.
Zanimljivi su i šetači-rekonvalescenti koji, u razgovoru s domaćim pričljivim snagama, dobivaju novu sliku grada u čijoj specijalnoj bolnici obavljaju terapiju i oporavak za povratak u one priželjkivane domaće rutine, koje su, uglavnom, uvijek iste, pa ma u kojem kraju stanovali, a spomenute su koji red prije u ovome tekstu.

Ipak, uvijek sam zadivljen u susretima s gospodinom Nikolom koji, usprkos devedeset i nekoj, bez obzira na vremenske prilike, više puta dnevno, izlazi u šetnju sa svojim psom Žućom pravim fanovcem teniskih loptica. Njih dvoje znaju zastati, i ne samo uz neku klupu, nego si gospodin Nikola dopusti popeti na neku od sprava za razgibavanje. On je pravi i živi dokaz stare latinske poslovice: Mens sana i corpore sano /zdrav duh u zdravu tijelu/ bez obzira što je naš junak lonjske šetnice „otac“ Čipi-čipsa.

/Jadranko Bitenc/