Jednom sam na ovom portalu pisala o pucnjavi za blagdane. Svim sam snagama branila nejake, uplašene kućne ljubimce, iako nikad nisam bila vlasnik niti jednog. Niti slučajno ne želim da itko pomisli da nisam ljubitelj životinja. Moj razlog što ih nisam imala, je zapravo osjećaj odgovornosti. Nisam im zbog načina života nikada mogla pružiti potpunu njegu, brižnost i pažnju.

Sada kada promislim o prethodnoj rečenici, imao bi taj potencijalni moj jedan i jedini odabrani kućni ljubimac puno veću udobnost, nego oni nebrojeni, napušteni, zalutali po ulicama, zabitima, izmučeni i gladni.

Je li itko od nas razmišljao o napuštenim životinjama, osim ako nije autom prolazio pored nekog jadnog i tužnog ili uzdisao od miline nad slikom odbačenog psa ili mace na internetskom oglasu nekog dobročinitelja iz azila za životinje i nakon podjele na svojoj stranici trepnuo i zaboravio tople molećive oči.

Je li itko od vas doživio obrnutu priču?

Jeste li se ikada osjećali doslovce jadni i napušteni?

Na stubama ispred ulaznih vrata, stisnuta uz ogradu, razočarana u ljude, ljubav, težak posao i okrenuta leđa, pritisnuta oskudicom sjedila sam i plakala. Ruke sam ispružila preko savijenih koljena, kao što rade ljudi koji se predaju, oni bez snage, razočarani. Glavu sam držala u praznom prostoru između ruku i koljena, da ništa ne vidim i ne čujem.

Ljetna žega, djevojčice su spavale u sobi, a ja sam se predavala. Na ulici nigdje nikog, a netko mi dodiruje opuštene prste. Njuškom mi podiže dlanove i tim dodirom mi privlači pažnju.

Preda mnom je stajao pas: zabrinuti – da nisam to doživjela ne bih vjerovala, kuštravi, malo neuredan, ali ponositi Saba.

Dobro ga znam. Živio je u dvorištu do mojeg. Potpuno sam i napušten. Živjeli smo jedan do drugog. Njega i njegovu kuću napustio je vlasnik pritisnut dužničkim strahom koji su mu drugi nametnuli. Ne krivim ga. Nikada nisam, najviše iz poštovanja prema njegovoj majci koja je Sabi dala ime po psu iz romana za mladež Kroz pustinju i prašumu, velikog Henryka Sienkiewicza.

Moju kuću ispunjavao je smijeh i cika. Uvijek je bila puna djece, osim u trenutke blaženstva i sna. Tada sam se prepuštala svojim tugama i strepnjama. I ja sam bila napuštena, bez objašnjenja, poput mog susjednog psa. Hranila sam Sabu, obavljala sam to onako rutinski iz osjećaja dobrosusjedskih odnosa, ali ovaj dodir njuškom govorio mi je da za Sabu moju posjeti nisu bili neprimijećeni. Pas mi je prišao, odabrao je mene, njegove tople oči bile su mi ruke tješiteljice za kojima sam čeznula, sva toplina njegove pseće duše u tom trenutku, grije me i danas kilometrima daleko iako je, javili su mi, zauvijek zaspao obgrljen novim ljubavima koje zaslužio u svom plemenitom psećem postojanju.

Pas u Sienkiewicz-ovom romanu bio je božićni poklon djeci, a moj životni Saba, bio je moj susjedni pas, naš čuvar i dojavljivač posjetitelja u zajednički nam dio ulice.

Ne znam jesu li čitatelji razumjeli. Postojao je jedan pas Saba, koji je odabrao svog čovjeka, uljepšavao mu dane i čuvao njega i njegove mlade. Voljela bih da cijeli svijet to zna, posebno onaj nemilosrdni koji na ulicu vraća meku šapu, zanemaruje titravi brk i ne može zbog krivnje pogledati u tople pseće oči.

Odabrani čovjek sam ja. Uvijek ću ukoriti, sve koji pucaju za blagdane i uznemiruju one koji se boje, a ne mogu to sami reći.