Jutros sam rekla kolegici da se ne osjećam dobro. Ne sviđa mi se kako sam se obukla, ništa mi ne stoji kako treba. Ne znam se više lijepo našminkati, kosa me ne sluša. Nisam se gasila.
Dođe to tako nama ženama. Ona me gleda i progovori: “Baš ti je super ta majica, ne znam o čemu pričaš?!” Poslije susretnem mladu poznanicu: “Imate super sjenilo!”

Zahvalila sam i počela objašnjavati da je to samo debela olovka koju razmažeš prstom, a da se inače ja ne znam našminkati. “Lijepe su šljokice, daju tako dobar sjaj.” ne da se zbuniti moja sugovornica.

Odšetala sam dalje.

Jesam li se osjećala bolje, ne znam, ali u radnom danu uz nadahnjujuće sugovornike dohvatila sam rečenicu: “..ako želimo raditi ukazujući na nečije greške, onda nikako ne možemo postati dio rješenja”.

U mom radnom habitusu držala sam se te parole svjesna da ljudi koji upiru prstom u loše i to je jedino što rade, sami postaju dio negativne statistike protiv koje se bore.

Podizali su me uvijek oni za koje sam smatrala boljima od sebe. Čak i u ljubavi. Zaboravila sam taj osjećaj i zamalo se izgubila u trivijalnosti i jadu svakodnevice.

Smatram se kreativcem, a prestala sam znatiželjom iskušavati granice nadahnuća. Istina je da talente nosimo unutar sebe, ali oni osiromašuju samostvaranjem granica.

Za izlazak iz nezadovoljstva treba zaviriti u različita izvorišta. Meni se desilo slučajno, pomogli su mi vizualni doživljaji različiti od vlastitoga. Sitnice. Kažu da svi imamo pravo na padove, ali brzina izlaska iz slabosti, mjerilo je snage i osobnog zdravlja.

Sada idem u sebi izbrojiti sve odlične stvari koje koje sam u posljednje vrijeme odradila.

Počet ću ovim tekstom.