Jučer je Ivanić-Grad disao Balaševićem. U sklopu ivanićgradskog božićnog programa, večer su obasjale pjesme Đorđa Balaševića, čije melodije i stihovi nikada nisu prestali biti dio nas. Na koncertu grupe Ringišpil, koja s toliko ljubavi oživljava Balaševićevu glazbu, činilo se kao da se vrijeme zaustavilo. Zrakom je titrala neka posebna energija, a svaka nota bila je poput nježnog podsjetnika na prošlost koja nikada nije posve nestala, već se skriva negdje u nama, spremna da nas ugrije kad zatreba.
Stajao sam ispred Doma kulture i, barem na trenutak, ponovno bio mladić koji je odrastao uz te pjesme, uz te priče, uz taj svijet koji Đole svojim pjesmama uvijek iznova otvara. Kao da sam se vraćao na ona duga, prohladna večernja druženja uz radio, kada su njegovi stihovi ulazili u sobe, srce i dušu, ostavljajući za sobom osjećaj topline. Sinoć je taj osjećaj bio isti, nepomućen vremenom.
Balašević i Ivanić-Grad imaju posebnu poveznicu. Ovaj legendarni kantautor dvaput je održao koncerte u našem gradu, 2014. i 2015. godine. Tada je donio svoje bezvremenske stihove i toplinu koja je ispunila srca svih nas koji smo imali privilegiju biti tamo. Bila je to čista magija, trenutak koji se ne zaboravlja. Kao da smo tada svi postali dio neke velike, neizgovorene priče – priče o ljudima, životu i ljubavi.
Nažalost, Balašević više nije s nama, ali njegova glazba i dalje živi kroz uspomene, stihove i emocije koje izaziva. Sjećam se dana kad sam čuo vijest o njegovom odlasku – kao da je cijeli jedan svijet odjednom postao tiši, siromašniji za jednog pjesnika. Tog dana nisam mogao slušati glazbu. Svaka pjesma bila je previše teška, previše stvarna, kao da je u njoj ostala zarobljena praznina njegova odsustva. Ali sinoć, dok su stihovi odjekivali zrakom, osjećao sam da je Đole opet ovdje, u svakoj riječi, u svakom pogledu među publikom.
Sinoćnja publika bila je šarolika, od djece koja su se njihala u ritmu nepoznatih melodija do starijih ljudi koji su s osmijehom i suzama u očima pjevali svaku riječ. Tamo su bili i Goran, Jadranko, Senka, Krešo, Ana, Čedo, Ivana – dragi ljudi koji su mi odmah pali na pamet, ali u mislima sam bio sa svim dragim sugrađanima i prijateljima koje sam tamo sreo, dijeleći s njima ovu posebnu večer. Imao sam osjećaj kao da smo na nekom tulumu iz osamdesetih, gdje svi znaju stihove, gdje su ljudi nasmijani i opušteni, kao da ništa drugo ne postoji osim pjesama koje povezuju sve generacije.
Prisjetio sam se jedne kućne zabave, kad smo satima pjevali Balaševićeve pjesme i smijali se do suza. Atmosfera je bila ispunjena toplinom i blagim zvukovima gitare koji su savršeno pratili stihove. Sjećam se kako je netko, s izrazom potpune ozbiljnosti, pokušavao imitirati Đoletov glas dok je pjevao “Devojka sa čardaš nogama”, što je naravno izazvalo salve smijeha. Tada smo osjećali da su te pjesme samo naše, da govore o nama i našim životima, baš kao i sinoć.
Možda je u tome tajna Balaševićeve glazbe – ona nas vraća k nama samima, podsjeća nas tko smo bili i tko želimo biti. Nema racionalnog objašnjenja što je to “tako dobro” u njegovim pjesmama, zašto su ljudi hrlili na njegove koncerte i uvijek se tražila karta više. Možda je to način na koji su njegove riječi dirale srca, način na koji je svaka pjesma postajala priča koju smo prepoznali kao svoju. Ali ono što je sigurno jest to da oni koji ga vole u njegovim pjesmama pronalaze jedan dio sebe, svatko na nekom drugom stihu, u drugoj noti. Kao i u svemu u životu, svatko ima svoje razloge za (ne)uživanje u pjesničkom opusu Đorđa Balaševića.
Balaševićeva glazba uvijek je bila više od glazbe. Bila je naracija života, nježna i surova istovremeno. Svaka pjesma nosila je priču, sjećanje, miris nekog davnog ljeta ili božićne večeri, i slušajući ih sinoć, osjetio sam kako se ti trenuci vraćaju. Kao da se Đole smiješkao negdje iznad, promatrajući kako njegova glazba još uvijek spaja ljude, briše granice i čuva uspomene. A možda je i bio tamo, nevidljiv, ali prisutan, u osmijesima publike, u iskrenim uzdasima između stihova. Kao da nam je, u tišini te večeri, tiho šapnuo: “Neko to od gore vidi sve.” Možda je to upravo ta nit koja nas veže – osjećaj da, čak i kada nije s nama, on negdje iz daljine čuva ovu zajednicu ljudi koju su njegove pjesme stvorile.
Hodajući kući kroz osvijetljene ulice, pomislio sam kako je Balašević ostavio iza sebe nešto neizmjerno. Toplina božićnih svjetala i nježni miris kuhanog vina dodatno su pojačavali osjećaj nostalgije i zahvalnosti. Ne samo glazbu, već dio sebe u svakome od nas. I dok smo pjevali “Nikad kao Bane”, “Lepa protina kći” i “Ne lomite mi bagrenje”, znali smo da smo dio nečeg većeg, nečeg što nas uvijek iznova vraća k sebi.
Ovo nije bio samo koncert. Ovo je bio susret s vremenima koja su nas oblikovala, s ljudima koji su činili naše živote ljepšima, i sa samima sobom. Sinoć smo svi bili samo ljudi, s osmijesima, sjećanjima i melodijama koje će nas zauvijek pratiti. I dok je noć polako nestajala, činilo mi se da u tišini neba još uvijek odjekuje blagi eho Đoletove pjesme, nježno nas podsjećajući da su najvažniji trenuci oni u kojima osjetimo da pripadamo – sebi, jedni drugima, i ovoj velikoj pjesmi života.
Tekst&Foto: Zoran Ožetski
