Uvijek se razveselim računima. Uvijek me oduševljava ta stalnost slanja i primanja jer niste ostali po strani, kao da niste vrijedni pažnje, kao da ste nevažni i zapravo ništkoristi. Računi tako redovito stižu na Vašu adresu pa kako se ne radovati pristizanju novih cifri za plaćanje, ako ćemo biti iskreni, to ste i potrošili a niste ostali zaboravljeni. Čista doza životne pravde pa ma koliko bili u stresu: duboko u sebi, znate da je to živa istina.

Netko se svaki mjesec sjeti baš vas pa kako se možete osjećati nevoljeno i zapostavljeno kada službe, koje obično zločesto zovemo činovnicima ili birokratima, a da ne spomenemo neka ružnija imena, imaju svakoga mjeseca dovoljno vremena da vam se posvete makar u trenutku ispisivanja računa koje ćete i tako morati podmiriti ako vam se ne ide u dužničko ropstvo ili neko kukanje o tužnom i nesretnom životu.
Niste sami! To je pravi životni poklič društvenog bića!

Imate svoje pratitelje a ne morate čak biti niti dežurni na društvenim mrežama, oni vas uvijek nađu, redovito misle na vas čak i više negoli vaši preci a da nasljednike i ne spominjem.

Susret s računom je susret sa životnom radošću da niste zaboravljeni makar Vam odmah skoči tlak jer samo tako se možete dostići najviše razine adrenalina.

Zamislite samo situaciju da oni ne stižu, a obitelj vas lagano odgurava ili uopće ne misli o vama; pa tko bi posvetio ikoji trenutak vašem biću!?
Možda je stizanje računa u vaš kastlić ravan brizi bližnjega svoga makar ga nikada niste i ne morate vidjeti niti upoznati, osim ako baš inzistirate na nekim reklamacijama kada vaš račun malo više ili previše zatitra u neočekivanim iznosima, ili nepravedno šamara, pa nađete pravu izliku vidjeti i posjetiti osobu koja vam ga šalje.

Pa makar se s njom posvadili, imate novu prigodu svima pričati i žaliti se kako vas nitko više ne razumije, kako ste u gabulu, ali se nikada nećete pitati koliko ste zapravo dugo radili i uplaćivali svoj novac. Tada možda prebacite svoju ljutnju na mirovinske fondove koji nisu imali dovoljno obzira što niste uplaćivali 40 godina jer uvijek je netko drugi dežurni krivac ali ne vi, jer ne vidite radost kada u svojem poštanskom sandučiću ugledate novi račun.

Pripadam onim čudnim ljudima koji nikada nisu razvili ljutnju niti razočarenje po primitku računa. Možda nisam normalan za većinu ljudi koji se stalno žale pa im je to postao zaštitni znak!? Kao bedž na kojem piše: Mrnđo, Ljutko, Svi su krivi što nemam dovoljno love!
Svaki račun u mojem kastliću ili na e-mailu dočekam sa smiješkom i velikim zadovoljstvom, bez obzira na iznos mirovine: sretan sam jer netko želi moj novac a to znači da sam uspješan. Raditi i zaraditi se mora da bi čovjek bio sretan jer ispunjava ovu jednu od misija boravka na ovome, jedinom poznatom, svijetu.