Dramatski uvod ove izložbene priče: 2020. godine Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) objavila je da su se populacije životinja i biljaka od 1970. godine smanjile za gotovo 70%.
Kronotopski okvir ove izložbene priče prati povijest unazad 200 godina. Kao što upozorava umjetnica, naša femina faber, Ivana Ožetski, prije toliko su vremena otprilike proizvedene prva limenka i prva sintetska plastika. Na tu prvu limenku odnosi se njezin objekt Sjena antropocena / Surogat slika (2022–2023), a na sintetsku plastiku radovi Ekološki otisak (2022–2023) i Riba u vodi (2023). Ova izložbena priča o ekološkom otisku, u smislu umjetničina ekološkoga angažmana, svakako je (i) autobiografska priča, što dokumentiraju opisi radova koje Ivana ispisuje poput kratkih priča, pa tako za rad Ekološki otisak navodi kako je i provjerila vlastiti eko-otisak koji označava mjeru ljudskog utjecaja na prirodu/e s kojima dijelimo životni prostor. Vlastiti simbolički prikaz Sacra Sindone, Torinskoga, ekološkoga platna, Ivana postavlja kao siluetu otisnutu na najlonu kao simbolu otpadocena (engl. wasteocene) koji ukazuje, kako to ističe Marco Armiero, na proizvodnju i odlaganje otpada kao ključnom faktoru za zagađenje planete. Riječ je o šest grafičkih otisaka matrice na air bubble ambalažnom najlonu. Smatra se, upozorava Ivana, da ukupni ekološki otisak čovječanstva iznosi više od 50% Zemljinog kapaciteta. Navodim zelenu autobiografsku priču Ivane Ožetski – femine faber iz Ivanić-Grada s njezinim ekološkim otiskom: „Živim u obiteljskoj kući, s još dvije osobe, pet mačaka i jednim psom. Grijem se na drva. Imam vlastiti vrt koji zalijevam iz svog bunara. Pripremam vlastitu zimnicu. Kupujem lokalne proizvode kad god mogu. Samostalna sam umjetnica i većinom radim kod kuće. Automobilom se vozim kad moram, ljeti se vozim biciklom. Odjeću često kupujem u second handu. Kuham kod kuće, ne bacam hranu. Od energenata trošim struju, vodu i plin. Umišljam si da ne kupujem mnogo i da stvaram prosječnu količinu ambalažnog otpada. No, kad sam sve zbrojila i oduzela, rezultat je bio: The environmental impact of your consumption is exceeding the safe operating space for humanity by a factor of 1.2.“
Ivana pored svoje umjetnosti vrijeme, zajedno sa svojom obitelji, suprugom Jadrankom i kćerkom Mirtom, pronalazi i u volontiranju u Društvu za zaštitu životinja „Zlatni čagalj“ u Dubrovčaku, nedaleko od Ivanić-Grada, stoga u skladu s vlastitom artivističkom (umjetnost + angažman) praksom kao simbol svoga Otvorenoga ateliera uzima koncept Homo faber, kako navodi, “čovjeka koji stvara, čovjeka koji je spretan i sposoban u baratanju raznim alatima kojima unapređuje svoj život i okolinu i čini je boljom”. Ivana u svojoj umjetnosti kroz koju progovara i kroz aktivističku pomoć drugima spretna je s raznim alatima i vještinama, umijećima – fotografija na mrežnoj stranici njezinoga Otvorenoga ateliera prikazuje je s čekićem u ruci, osjenčeno, i to straga. Riječ je o međuprostoru gdje se dodiruju znanost i umjetnost, ekologija, zanati, recikliranje, i eksperimenti u različitim medijima, tako da je i ovo jedna od takvih premreženih izložbi njezinoga Otvorenoga ateliera. Sve je kod Ivane Ožetski holistika, sve je premreženo na način teksta, teksture i konteksta Caprine Mreža života. Naime, Fritjof Capra u Mreži života govori o teoriji živih sustava koja bi trebala poslužiti kao okvir za povezivanje ekoloških i ljudskih zajednica jer su obje zajednice živi sustavi međuovisno isprepleteni u mrežu životu o kojoj govori kao „paučini značenja“, u drugom interpretativnom kontekstu, i antropolog Clifford Geertz. Od svete geometrije do, primjerice, izložbe Nikola Tesla – Mind From The Future (HDLU, Zagreb, 2017/18.), na kojoj je sudjelovala radom Koja je tvoja frekvencija?, Ivana pokazuje da su naša DNK, rožnica našega oka, latice cvijeća, kristali, zvijezde, galaksija unutar koje se spiralno vrtimo, svi oblici života stvoreni iz geometrijskih kôdova. Od saća, preko riblje ljuske, do neuronskih mreža našeg mozga, sav je život sastavljen od zamršenih uzoraka. Sveta geometrija osnova je kroz koju nastaje „multiverzum”, kako to ističe i Mircea Eliade u svojoj knjizi Sveto i profano, a na tragu istraživanja o sakralnim manifestacijama prirode Émilea Durkheima i Rudolfa Otta.
Ukratko, Ivana Ožetski umjetnica je posvećena geometriji prirode, sakralnoj geometriji, kao što pokazuje njezin rad Silnice i formacije (2018–2020). Navedeni je naslov izveden iz promatranja, kako navodi, grupiranja čestica izloženih magnetnom djelovanju, ali i grupiranja živih organizama u prirodi. Od davnina su mistici, mudraci i duhovni učitelji/ice davali posebno značenje oblicima. Vjerovalo se da je u tim oblicima skrivena tajna života. Sveta geometrija, kako to bilježi Semi Noir na portalu za holistički život „Budi dobro“, davala je interpretaciju, značenje tim oblicima jer sva je priroda geometrijska. Sveta geometrija podsjeća nas na duboku međusobnu povezanost svega u Univerzumu, dokazujući da dijelimo kolektivnu svijest, u Jungovu određenju kolektivno nesvjesno gdje mit određuje kao spremište arhetipova. Ili kao što je u matematici kao izrazu beskonačnosti univerzuma matematičar Srinivasa Ramanujan (1887–1920) vidio izraz božanskoga, čime je kroz manifestaciju i interpretaciju sakralne geometrije dao značajan doprinos matematičkoj analizi, teoriji brojeva, beskonačnim nizovima i neprekinutim razlomcima, ostvarujući rješenja matematičkih problema koji su se tada smatrali nerješivima. Geometrija prirode nepresušan je izvor inspiracije, a jednako je tako nepregledan i broj mogućih kombinacija i varijacija na temu (grupiranje, kadriranje, predimenzioniranje, zumiranje, proslikavanje kroz paus, umnažanje…) koja je aktualni predmet Ivaninih istraživanja, kako to sustavno dokumentira na svojoj mrežnoj stranici.
Pritom tu je i Sjena, kao što pokazuje objekt Sjena antropocena / Surogat slika (2022–2023), gdje počiva Ivanina ljubav prema umjetnosti kao poznavanju carstva sjena, gdje se često osvrće na anegdotu o Butadesovoj kćeri. Kao što navodi Anna Frasca-Rath u tekstu o porijeklu slikarstva, anegdote o antičkim umjetnicima koje nalazimo u spisima Plinija i Plutarha imaju središnju ulogu u umjetnosti od renesanse. Plinije je, naime, u Prirodoslovlju zabilježio anegdotu o Butadesovoj kćeri (Dibutades ili Dibutadis) koja je, prema predaji, izumila slike, slikarstvo kada je nacrtala ljudsku (muškarčevu) sjenu na zidu. Iako zapis čini svega nekoliko redaka, Butadesova kćerka mimezisom postavlja pitanja u bitnim životnim dihotomijama kao što su odsutnost i prisutnost, svjetlo i sjena, muško i žensko. Limenim objektom Sjena antropocena / Surogat slika Ivana upozorava na činjenicu da se godišnje u svijetu proizvede trilijun limenki. Englez Peter Durand 1810. godine patentirao je pokositrene limenke za konzerviranja mesa (ubijenih životinja) za potrebe engleske vojske i mornarice, a 1963. godine proizvedena je i prva aluminijska limenka. Godine 1962. Warholov print Campbell Soup s juhom od rajčice postaje simbolom masovne kulture, no jednako tako i otpadocena (engl. wasteocene), kako ga definira Marco Armiero. Kao što Ivana nadalje upozorava metaforom sjene o svim sivim modusima kapitalocena: „Old sins cast long shadows omiljeni je koncept zapleta koji se pojavljuje u brojnim kriminalističkim romanima britanske spisateljice Agathe Christie. Sugerira nam da bi događaji iz naše davne ili nedavne prošlosti mogli za nas i naše najmilije imati posljedice u budućnosti. Bačena sjena kroz povijest je doživljavana na mnogo načina, kao mnemonička uspomena, kao iluzija, ali i kao dokaz da je objekt solidan i realan te kao alegorija utjelovljenja.“
I završavam ovu izložbenu priču autobiografski. Ivanu sam imala prigodu upoznati na znanstveno-umjetničkom projektu Land art, Earthart, Earthworks: Z/zemlja i antropocen, u organizaciji Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, 2020. godine. Tada sam vidjela sljedeće Ivanine radove koje je oblikovala u okviru prakse land arta u Jakovlju i Obrežu Vivodinskom. Ambijentalne instalacije od prirodnih materijala i land art slikarstvo oblikovala je sakupljanjem raznobojnog lišća i odvajanjem prema bojama – kreirala je oblike i stvarala kolorističke akcente u pejzažu, npr. krugove lišća zalijepljene na gazi. Navedene je halje umjetnica ovila oko samih stabala, kao svojevrsnu ovalnu skulpturu. Time su stabla kojima je opalo lišće dobila novu jesensku halju-tepihe. U svome drugome radu umjetnica je koristila prirodne materijale (pampas trava/ili neka druga pronađena na licu mjesta) kao kist ili pak kao kist-kuglu (male kugle napravljene od lika) kojima stabla svojim granama slikaju. U trećem radu Ivana je koristila sfere napravljene od organskoga materijala (lika) obojane prirodnim bojama i prilagođene terenu: umjetnica ih je ovjesila o grane stabala pored dvorca u Jakovlju i u Obrežu Vivodinskom zadržavajući ih u zamrznutoj slici kao da se koturaju niz zelenu padinu pored napuštene škole. Riječ je o kristaličnim oblicima koje je Ivana započela izrađivati 2017. godine, da bi naknadno shvatila, gledajući jednu dokumentarnu emisiju, da priroda sve oblike gradi tako da ekonomizira prostor i otpor i temelji se na nizanju jednostavnih geometrijskih oblika – geometrijskih primitiva (tetraedar, oktaedar, sfera) čijim ponavljanjem i gustim nizanjem priroda spontano gradi stabilne i čvrste strukture. Pritom je zanimljivo da u svojim sferama ponavlja strukturu virusa npr. virusa hepatitisa, a očito i (vjerojatno) umjetno stvorenoga koronavirusa. Zdravstvena organizacija smatra da će stres i tjeskoba biti zdravstvena epidemija 21. stoljeća. Biofilija bi mogla biti odgovor. Nadajmo se da ćemo biofilnom organizacijom života i umjetnosti prevladati mračnu stranu antropocena i kapitalocena. Jer kao što Ivana upozorava u radu Riba u vodi (2023), u takozvanom razvijenom svijetu reciklira se samo ono što donosi novu zaradu – PET ambalaža.
Suzana Marjanić
