Na početku smo još jedne godine, vrijeme kad mnogi od nas podvlače crtu između onog što su učinili prethodne (ili prethodnih) godina i sastavljaju neku svoju listu ciljeva ili prioriteta za godinu koja je tek pred nama. Jeste li jedan od onih koji su motivirani početkom godine pa volite bilježiti, planirati i organizirati svoj život? Ili možda samo sastavljate listu želja u nadi da će doći neka bolja vremena? A možda ste jednostavno nadrasli i prerasli takve trivijalne stvari, jer ste se odlučili posvetiti nečemu mnogo ozbiljnijem u životu i nemate potrebe razmišljati o očekivanjima; to je za one koji su mlađi, ili za one koji samo maštaju ili teoretiziraju a ništa konkretno ne čine u životu.
U koju god skupinu spadali, činjenica je da svi mi imamo očekivanja. Očekivanja od nas samih i očekivanja od drugih koji nas okružuju.
Jeste li se zapitali što očekujete od sebe u sljedećoj godini? Očekujete li da ćete uspjeti pronaći posao, ili da ćete još više truda uložiti pa dobiti promaknuće? Očekujete li da ćete biti još strpljiviji i pažljiviji prema svom djetetu/ djeci ili partneru/ici? I da ćete uspjeti konačno pronaći više vremena za sebe, jer vremena nikad dovoljno? A kad promišljate o osobama u Vašoj neposrednoj okolini – što očekujete od njih za sebe? Da nadređeni na poslu ima više razumijevanja, da Vam kolege i kolegice daju priznanje za Vaš trud, motivaciju i pozitivnu osobnost, očekujete li da će Vas se prijatelji češće sjetiti nazvati i pitati kako ste, ili da će se partner/ica malo „popraviti“ i također iskazati razumijevanje?
U redu je imati očekivanja.Ona nam ukazuju gdje se trenutno nalazimo i u kojem pravcu dalje želimo ići.
Međutim, nakon što smo otprilike pronašli što očekujemo od sebe i od drugih, ostaje još samo jedno pitanje, a to je Što ako se ništa ne promijeni? Što ako ne dobijem kredit i dalje ostanem podstanar? Što ako ne dobijem posao? Što ako i dalje radim isti monoton posao iz dana u dan s nemotiviranim ljudima koji mi nisu dragi? Što ako se i dalje trudim…a nitko to ne primijeti i ne iskaže zahvalnost? Što ako su djeca i dalje zahtjevna, a partner/ica i dalje živi u svom svijetu? Što ako život i dalje ostane ovakav…za deset ili više godina?
Što ako…? I dok mozak možda nastavlja nizati rečenice, naša tijela već imaju prve (impulsne) reakcije, svako iz svoje osobne priče, naravno. Koja je Vaša prvotna reakcija kad se zapitate „Što ako…“? Neki od nas su skloni svoje misli usmjeriti u pravcu od „zapravo ne očekujem da se išta promijeni“, „kao da ja mogu utjecati na bilo što“, do „svijet je tako okrutan“ i time na neki način još jednom odustajemo, predajemo se, a želje, čežnje i očekivanja u bilo kojem smislu brzo ishlape i potom se brzo vraćamo u sigurnu rutinu svakodnevice. Drugi su pak skloniji osjetiti i trunku nelagode i frustracije u svom tijelu pa će sadržaj misli otprilike ići ovako „I dalje ću se truditi i neću odustati“, „E baš neće biti po tvom, bit će po mome“, do „Pokazat ću ja svima vama“. Kad spominjem frustraciju već; ona ne mora biti nužno osviještena, ali osobe koje su sklonije ovakvom emocionalnom sadržaju sklonije su izboriti se za sebe. Ako je frustracija prihvaćena i zdrava. Ukoliko nije, može ostati potisnuta i time nam naravno šteti jer naš organizam uvijek troši veliku količinu energije da bi potisnuo dijelove sebe koje ne želimo prihvatiti i osvijestiti. Što više nešto potiskujemo, veće su šanse da to nešto eruptira kao vulkan u nama; u obliku ispada bijesa, ljutnje, pa i fizičkog obračuna s okolinom, te je vrlo plodno tlo općenito za kroničan umor i razne bolesti. Osim ove dvije krajnosti (bijeg i borba), postoje i oni od nas koji će odmah reći da nemaju nikakvu reakciju razmišljajući o neostvarenim očekivanjima. Njihov život je naime uvijek u redu i oni su manje-više uvijek „u redu“ i „dobro“, ponekad i super, a smiješak na njihovom licu to redovito i potvrđuje. Za razliku od osoba koje se mogu prepustiti životu, uživati u svojoj samorealizaciji i doista djelovati autentično jer su pri tome vitalni, zdravi, kreativni i „živi“, osobe koje su uvijek sa smiješkom na licu najčešće su u grču i vrlo dostojno nose svoje masku, a životni sadržaj i očekivanja su u vrlo bliskoj korelaciji s onim što će okolina reći. I ne treba od toga bježati, jer to jest ranjivo mjesto mnogima od nas.
Ono što je važno naglasiti da nismo svi čisti „uzorak“ spomenutih skupina; neki put ćemo se zateći da se povlačimo u osobnim odnosima, dok smo na poslovnom planu sposobni izboriti se za sebe, ili obrnuto. Reakcija našeg tijela u datoj situaciji zapravo je suma sumarum naših iskustava od najranije dobi(što svjesnih a što nesvjesnih), što nam može pomoći kad promišljamo zašto u određenim situacijama reagiramo baš na taj, određeni način. Također je zanimljivo uvidjeti imamo li više očekivanja sami od sebe ili pak od naše okoline…
I nije poanta u tome trebamo li ili ne očekivati od sebe, od života i od drugih, iako neki autori tvrde da samim očekivanjem (u bilo kojem pravcu) smanjujemo svoju kreativnost i sužavamo si izbor mogućnosti. Nasuprot tome nude puko prepuštanje životu. (I to doista i jest istina; ako se mogu prepustiti, tada nemam očekivanja, tada nema ni razočaranja, jer znam da je sve baš kako treba biti. I taj osjećaj me dublje povezuje sa samim sobom i svijetom u kojem živim). Što je istini za volju, ponekad doista teško, pod pritiskom briga i obveza ponekad se čini i nemogućom misijom. Naglasak sam ovim tekstom htjela staviti na mjesto u nama iz kojeg postavljamo očekivanja pred sebe i druge i na mjesta na kojima se ponekad nađemo kad ne bude onako kako smo zamislili.
I upravo ta bolna mjesta u kojima smo ranjeni i frustrirani jesu naše bogatstvo jer nam ukazuju koliko smo se udaljili od samih sebe, koliko lako odustajemo od svojih snova i čežnji, koliko nosimo u sebi nesvjesnih iskrivljenih uvjerenja o sebi i o svemu što postoji „izvan“ nas i koliko ne vjerujemo u mudrost života.
…I ukazuju nam da ponekad našim očekivanjima upravlja naš ego, a ne dublja mudrost našeg bića. Stoga ako smo ovih dana razmišljali o očekivanjima u narednoj godini imamo više nego dovoljno vremena u njih uključiti i svoje srce, pa ako to mjesto izaberemo za polaznu točku, možda će i lista očekivanja biti ponešto drugačija :).
Sonja Lovrenović
Integrativni terapeut
Voditeljica Udruge Centar
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
