Autor je češće dolazio u Osnovnu školu Josipa Badalića u Ivanićko Graberje. Uživao je u gostoprimstvo ravnateljice Božice Cvetko, a s kolegicom sa studija povijesti Anom Ivanić dogovarao učeničke posjete kutinskom Muzeju Moslavine. No jedan detalj vezan uz Domovinski rat posebno je pohranio u sjećanju.
O GRABERJU IVANIĆKOM U PAKRACU
Piše: DRAGUTIN PASARIĆ
Tu nedaleko odašiljača Hrvatskog radija odašiljao bih poruke učenicima Graberja Ivanićkog koje je zavičaju slao Deanovčanin Josip Badalić. Između ostalog činio je to i za ruskog zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu. Vodio je i dnevne bilješke, ali nažalost „zarobljenička bilježnica“ ostala pohranjena kod jedne ugledna ruske obitelji s kojom kasnije nije uspostavljen kontakt. I danas kad televizijske slike donose izbjeglički egzodus svjetskih razmjera, među kojima su osobito brojna djeca. živim s uspomenama na Graberje Ivanićko i naš Domovinski rat. Na njih vraća me i osobito svaki dolazak u Pakrac
Zašto ?
Godine 1997. učenica Mia Kelemen, rodom iz tog grada čitala je u školi u Graberju Ivanićkom dirljivi sastav Srce u dva dijela uz svoje prognaničke dane i obnovu svog grada. Prva rečenica glasila je Postoje dva mjesta koja dijele ljubav moga srca. Sjećam se dugo me je kao refren pratilo – Volim svoj Pakrac, ali volim i svoje Graberje.
I nakon 11 godina dopratio me je i u njezin Pakrac. Kao „konjanik s perom“ bilježio sam trenutke s poznatog maratona arapskih konja odvažnih jahača iz Volodera. S nadnevkom 8. kolovoza 2008. godine na sreću bilješke su sačuvane
Treća dionica, započeta danas ujutro u 3.15 minuta iz Daruvara preko Pakraca konjanike vodi u Novsku. Želja je učiniti što više kilometara u svježe jutro. Oko 11 sati zadovoljne i ne premorene konjanike središtem Pakraca pozdravljaju znatiželjni građani. Mnogi od njih godine Domovinskog rata proveli su u zavičaju konjanika – Moslavini.
U susretu s gradom koji je među prvima otpor pokazao već početkom ožujka 1991. u obrani policijske postaje, uvijek se rado sjećam rečenica djevojčice prognanice iz toga grada, s privremenim boravkom u Graberju Ivanićkom. I nakon 11 godina čini mi se da neke uz obnovu njezinoga Pakraca pamtim čak u cijelosti .
U tom gradu poznaju me sve kuće. Makar ranjene, osmjehuju se i pozdravljaju me. Ulice su široke i kao da čekaju moje korake. Grad zna da sam ja njegovo dijete. Sada je teško bolestan, ali živ. Veselim se njegovom ozdravljenju, često ga posjećujem, šaljem mu osmjehe i milujem pogledima njegova ranjena mjesta.
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
