Ovih dana čitam kako je u Jadranskom moru, pored Lošinja pronađena živa ličinka plemenite periske. Jako pozitivna vijest s obzirom na zarazu koja gotovo izbrisala populaciju lepezastih ljepotica u cijelom Mediteranu.

Vjerujem da je većina javnosti ponosna što se novi život obnavlja baš u našem morskom kutku, bez obzira živjeli mi u jesenje obojanom Ivaniću ili nešto bliže moru.

Povezala sam tu vijest s fotografijom predivne narančaste kume lije, bijeloga repa, u dubokom bezbrižnom snu pred kućom ponosne vlasnice koja ju je snimila. Gospođa je dobila komentare iste poput mojih razmišljanja o periski: “zna lija, gdje je na sigurnom”, a vlasnica puca od ponosa.
Da je koke zatvorila na sigurno, nije objavila na društvenim mrežama.

I tako, u moru se ukorjenjuju školjke, u gorama lije snivaju na kućnom pragu, medvjedi hodočaste ulicama, a u mom autu zadrijemao neznanac..

Bilo je to jednu već davno nedjeljno jutro. Krenula sam u pekaru po kruh. Začudili me zamagljeni prozori mog metalnog ljubimca parkiranog pred ulazom.. Nagnula sam se i vidjela lice crnokosog muškarca, kako bezbrižno spava na sjedalu vozača. Nisu bila neka bajkovita vremena, pa se nisam zanosila poljupcima i buđenjem uspavanog ljepotana. Iskreno, susrela sam i susjedu koja je u noći pratila policiju s psima u potrazi za njoj neidentificiranim bjeguncem.

I ništa, nas dvije se sklonile iza zida i pozvale policiju. U trenu su došli. Raskuštrana drhtava ženica našla je onog kojeg su oni bezuspješno tražili cijelu noć.

Kada su ga probudili i izvukli iz auta ispričavao mi se: “sorry, it`s raining, it`s raining” na neobičnom engleskom.

Navlačio je po sebi mokru majicu odbacujući moju dugu vestu koja ga je grijala u autu. Ponudila sam mu suhu odjeću, ali brzo su ga odveli. Na prvu žalila sam što nisam inzistirala/ zašto sam ga se toliko bojala. Ispalo je da je to bio švercer ljudi. U obližnjoj rijeci ostavio je grupu promrzlih migranata izgubljenih u prostoru i vremenu.
Trebala sam ga se bojati. Nikad ne znaš koja se lija u čovjeku skriva. Bio je koristoljuban iskorištavatelj ljudske nevolje. Targetirao je moj auto kao sigurno skrovište. Nisam od onih rijetkih sretnika koje bi dobitak na lotu odabrao za budućeg vlasnika. Mene izabere nevolja, da ju riješim – u tome ne griješim.

Sve se odvijalo kao u košmaru, brzo i zbunjujuće. Kao i moje misli. Sklonio se čovjek – krivac od kiše i tragača u mome autu, kao i lijepa lija u mirnom dvorištu u susjedstvu šume.

I jedno i drugo biće, razbudilo je i na oprez, potaklo Sunce.

Da se oporavim od šoka, meni je pomoglo vrijeme i nova adresa.
Vjerujem da je ljudima u koritu rijeke netko pružio ruku i da je krivac za njihovu nevolju – spavač u mome autu – kažnjen.
Lija je pobjegla u šumu, a ljepotica školjka, neka se razmnožava, živi i kraljuje u livadama morskih cvjetnica.
Neka krasi more daleko od ljudi i ludoga svijeta.

A ja, možda se posvetim igrama na sreću i od sebe otjeram krivce, spavače – za nevoljom tragače.

/Željka Bitenc/