Što izjutra vidi uhljeb pred zrcalom!? Maglu? Ili barem neku izmaglicu nesigurnosti?

Ma daj, ne sanjaj, mora samo protrljati oči i njemu je sve jasno kao dan: Vidi malog miša kako se krmeljiv smijulji nagrađenoj sudbini, ni kvalifikacije niti sposobnosti, a da nije ni za što zaslužan osim što se pokrenuo u pravo vrijeme, u pravoj sredini pribavio člansku iskaznicu vladajuće stranke te podrumske zajednice. Tamo ga nitko neće dirati, bit će svoj, dremljiv i šutljiv, čak i isključiv da ne podiže slušalicu kada se oglasi jer on nije tu, on je s mislima u nekim višim sferama nedostupnim za te dosadne likove koji uvijek nešto traže i stalno nešto žele. A ako baš zatreba nešto izreći, jer ih nije uspio izbjeći, bit će to izlizane floskule bez mašte poput: ne znam, ne razumijem, radimo na tome, sve će biti dobro, dođite sutra itd. Najviše obožava komotnu situaciju kada ne mora podizati slušalicu nego to čini tajnica iz predsoblja s već dogovorenim znakovima kako nije tu, na sastanku je, javi će se, ali kada – za naivce – nikada. Najbolje se osjeća kada uopće ne dolazi na posao a plaćica samo kapa na račun.

Na drugom zrcalu, iste te zgrade, samo koji kat više, ogleda se štakor koji obožava mir i čitav svemir lagode jer je ipak, u neko vrijeme, završio neku isplativu privatnu brzopoteznu školicu kojom je zadobio titulu kao i rođake pa se dokopao fotelje u kojoj cijeli dan tone i proučava što ima novo na tržištu trakavica i sapunjara o životu o kakvom sanja u skliskoj budućnosti. Kakav posao, čvrstoća povezanosti s vladajućima je karta blanche koja otvara sva vrata uspona na sljedeći nivo; do mirovine i tako treba namiriti nasljednike kako bi bajka postala tradicija u kojoj su svima otvorene mogućnosti kako se uspijeva u životu bez obzira na besprizornost i moral.

Sve je to običan svakodnevni mačji san o vječitom karnevalu gdje caruju i miševi i štakori koji poprimaju druga tijela i druga imena ali – bez brige – on će ih prepoznati kada ogladni. Samo se lijeno protegne i premjesti na drugu stranu zrcala: – Kada narastem, bit ću uhljeb!

I u mislima zaklopi zemljopisnu kartu Irske.

Jadranko Bitenc