Predstava Dimnjačar, jedno od najprepoznatljivijih djela Ljubomira Kerekeša, već 33 godine oduševljava publiku širom Hrvatske. Ova monodrama, koja je postala sinonim za spoj humora, iskrenosti i kazališne umjetnosti, redovito gostuje na daskama ivanićgradskog “Doma kulture”. Povodom posljednje izvedbe, razgovarali smo s ovim omiljenim glumcem o njegovom odnosu s publikom Ivanić-Grada, razvoju predstave i izazovima održavanja svježine kroz tri desetljeća.
Kakva je veza između Ljubomira Kerekeša, njegovog teatra i Ivanić-Grada?
Ivanić-Grad za mene ima posebno mjesto. Ovo je grad u kojem se kazalište doista cijeni, a publika ovdje uvijek ima neku posebnu energiju. Kada god nastupam ovdje, osjećam se kao kod kuće. Ljudi ne samo da dolaze u velikom broju, već su iznimno srdačni i iskreno uživaju u izvedbama. Često čujem kako kažu da se uz naše predstave osjećaju kao dio obitelji, a to je za mene, kao glumca, najveći kompliment. Ivanić-Grad je jedno od onih mjesta gdje se kazalište doživljava srcem, i zato mi je svaki nastup ovdje prava radost.
Kako je nastala predstava “Dimnjačar”?
Ideja za Dimnjačara došla je iz zbirke pripovijedaka mog kolege i prijatelja Mirka Keleka, nažalost pokojnog. Njegova zbirka sadržavala je priče o raznim zanimanjima – vodoinstalateru, soboslikaru, poštaru, a između ostalih i dimnjačaru. Na njegovu sugestiju, napravili smo sinopsis za predstavu, a kasnije sam tekst prilagodio na svoj način i dodao osobni pečat.
Premijera je održana 15. veljače 1992., u vrlo osjetljivo vrijeme za našu državu. Dimnjačar Štef je lik koji, pod utjecajem alkohola, na humorističan, ali oštar način progovara o društvu i stvarnosti. Na početku predstava nije naišla na najbolji prijem, jer su teme koje je Štef otvarao bile osjetljive – političke, društvene, a ponekad i bolne. Ipak, smatram da je humor taj koji nas spašava. Kroz Dimnjačara sam želio pokazati ljudima da, unatoč svim nedaćama, smijeh može biti olakšanje. To je poruka koja se s vremenom sve bolje primala, a danas je ova predstava nešto poput terapije kroz humor.
Je li teško stalno biti urnebesno smiješan?
Ponekad jest, jer humor zahtijeva veliku energiju i prisutnost u trenutku. Međutim, za mene je predstava više od same komedije – ona je dijalog s publikom. Iako postoje osnovne konture predstave, svaka izvedba je drukčija jer ovisi o reakcijama publike.
Za mene je Dimnjačar poput filma koji se svaki put iznova “odvrti” u mojoj glavi. Kroz sve ove godine uspio sam održati svježinu jer uživam u promatranju ljudi i njihovim iskrenim reakcijama. Kad vidim veselje i smijeh na licima publike, to mi daje dodatnu snagu i inspiraciju.
Naravno, bilo je trenutaka kada su ljudi govorili da ostavljam dojam ozbiljnosti ili da nešto skriva moja izvedba. Mislim da je to zato što humor koji nudim nije površan – uvijek želim donijeti nešto dublje, nešto što ostaje s publikom i nakon što zavjesa padne.
Što vam znači publika u Ivanić-Gradu?
Publika u Ivanić-Gradu jedna je od najposebnijih koje sam imao priliku upoznati. Ovdje ne dolazim samo izvesti predstavu, već se susrećem s ljudima koji cijene trud, iskrenost i ljubav prema kazalištu. Svaki nastup u Ivanić-Gradu za mene je poput povratka prijateljima – osjećaj zajedništva i podrške ovdje je izuzetno snažan.
Što smatrate najvećom snagom “Dimnjačara”?
Njegova najveća snaga je u istini koju donosi. Štef je lik s kojim se mnogi mogu poistovjetiti – jednostavan, duhovit, ali duboko iskren. Kroz njega se ljudi mogu nasmijati vlastitim problemima i svakodnevnim situacijama. Smijeh je terapija, a Dimnjačar je već 33 godine dokaz da kazalište može biti mjesto olakšanja, sreće i zajedništva.
Uz publiku koja ne prestaje dolaziti, mogu samo reći da je svaki trenutak s ovom predstavom privilegija. Koliko god još traje, Dimnjačar će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu i, nadam se, u srcima publike.
Tekst&Foto: Zoran Ožetski
