Dan zagrljaja je u Americi ostavština kraja osamdesetih godina. Po meni jedan od najboljih američkih navada koji smo mi, Europljani, prihvatili. Proširili su se plakati u rukama mladih, lijepih, nasmijanih s natpisom: ZAGRLI ME. Nikome nije palo na pamet odbiti zamolbu. Natpisi su padali iz ruku, a ljudi su se stapali u zagrljaj. Pristojno, željno, sretno…
Netko se dosjetio sve to snimati i nastala je cijela kampanja, pokret. Odgledala sam možda tisuće takvih objava i zamišljala da ću i ja zagrliti, nekoga tko zagrljaj bude na mom putu, natpisom zatražio.
Nikome tada nije padalo na pamet da će našem, otuđenom, prezaposlenom, ubrzanom ljudskom rodu zagrljaji, zbog straha od prijenosa bolesti, postati zabranjeni. Sretnici smo mi koji u svoj zagrljaj imamo koga prigrliti. Samo zahvalnost je ono što trebamo zračiti oko sebe.
Zamislite, obične raširene ruke u kojima ćeš se svojevoljno zarobiti, utopiti, ugrijati, možda malo zanjihati i osmjehom razdvojiti, postale su dragocjenost. Netko bi za zagrljaj ponudio svu zaradu za kojom je u životu jurio. Ponudio bi, ali ne može se to platiti. Ne može se vrijeme vratiti…..
„Tužna je naša ulica, od kada nisi tu, jer tužnu pjesmu pjevaju oni što ostaju.“
U sred teksta o toplini zagrljaja, o rastancima, životnim greškama, zatekla me je vijest: Aki je otišao!
Aki Rahimovski, mali, veliki čovjek s zagrebačkom dušom i toplim makedonskim srcem, u čijim su se izvedbama, ljubavi naših mladosti činile opjevanim, filmskim, velikima, najtoplijima….
„Meni pjesma ostaje da me smiruje.“ Pjeva Aki u mojim slušalicama, i pjevat će. Sada ćemo ga pažljivije slušati, puštati u srce, sjećati se gdje smo slušali koju pjesmu, u čijem se zagrljaju njihali.
Šššššššš, „svojim dahom palim vatru“…. u mraku koncerta, upalili bi se upaljači, zatvorile oči….
Svi koji su to doživjeli sada plaču, jer “kada me dotakneš, ja protrnem“…i na mome licu suze, nema ništa oko mene, samo ruka, iz mraka sobe koja ih je obrisala…
Ruka koja zaslužuje sve ljubavne pjesme, pripada Njemu, koji „naoružan samo smiješkom“ hoda kroz naš grad, vlasniku zagrljaja u kojem sam ranjena uplovila.
Željka Bitenc
Fotografija : Davor Kirin
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.
