Lajači

Umjesto uvoda citirati ću Alberta Einsteina:”Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir još nismo sigurni.”

LAJAČI

piše: Goran Cerovečki

Cijeli svoj život nastojim biti neovisan o kolektivnim histerijama, proizvodima općenarodne pameti i ne dozvoljavam si nametnuti bilo kakvu dogmu. Ne primam nikakve članske iskaznice niti ih kupujem. Ne pušem u ničiji rog i svakom tko to traži od mene kažem da jedino puhanje može biti tako da on meni puhne vrit. Jednostavno ne dam da me se vuče za nos.

Samo, danas to nije popularno, nije in. Kako stvari stoje uskoro neće biti ni zdravo. Danas je potrebno široko se smijati s jumbo plakata ili plakati po potrebi makar i na silu te tapšati malog čovjeka jednom rukom po ramenu dok mu drugom čistiš džepove. Ne možete biti neopredijeljeni i ne biti za nikoga jer to odmah znači da ste protiv nekoga. Nažalost ovakvo stanje svijesti kod velikog broja Hrvata u cijelosti potvrđuje poslovicu iz uvoda.

Svjedoci smo lajanja jednih na druge bez uvrede psima, ali u zadnje vrijeme mi se to čini upravo kao lavež i to divljih, bijesnih pasa. Dosta je da na nekoj od društvenih mreža objavite činjenicu da mislite svojom glavom i da ste politički daltonist i da odmah postanete predmet laveža. Zanimljivo je dokle glupost može doseći. Naime nakon potpuno bezazlene objave već u trećem ili četvrtom komentaru sve dolazi na osobnu razinu dok se u petom ili šestom već spominje mater udbaška. U desetom komentaru pobrojena je već cijela familija, ljudi su proglašeni ustašom, četnikom, droljom, pijandurom, a ne rijetko i narkomanom i lopovom.

Zanimljivo je da nitko od komentatora ne posjeduje osnovne komunikacijske vještine, a o pismenosti i osnovama lijepog ponašanja da i ne govorim. Nepoznavanje povijesti vlastitog naroda je posebna priča. U stanju smo prilagoditi povijest trenutku u kojem se nalazimo i to na način koji je samo nama svojstven. Pojedini “lajači” nemaju obzira ni prema tome što se radi o invalidu, o ženi ili o djetetu.

Valjda smo jedini narod koji se svoje povijesti ponekad toliko srami da je mijenja na dnevnoj bazi. Zločine koji su se dogodili kroz povijest u stanju smo obojiti ako treba i u ružičasto samo da budu u funkciji nekog trenutnog vožda koji drma našom malom zemljom. Od svakog počinjenog zločina stravičnije su samo dvije stvari; ne kažnjavanje zločinca i “licitiranje” s brojem žrtava. Mi Hrvati smo uveli i novu disciplinu – opravdavanje zločina ako je to korisno trenutno vladajućoj garnituri kojoj se nastojimo dodvoriti.

Ne znam da li je bitno u čije su ime ili zbog koje su vjere, nacije ubijene tisuće žena i djece kroz povijest. Zanima me stanje svijesti individue koja će naći opravdani razlog za zločin. Nivo osobne inteligencije takve osobe ravan je sobnoj temperaturi, čak i nešto niži. Liječnici koji proučavaju mozak vjerojatno kod susreta s takvima ostaju s upitnikom iznad glave. Pitaju se kao i ja, koja je to neuronska veza u lubanji prosječnog hrvatskog “lajača” prekinuta, gdje fali komad žice, koji lajtung je popustio ili koja mala lampica u glavi ne svijetli.

Po meni pregorio je glavni dihtung na glavi pa dolazi do nekontroliranog miješanja sive mase iz glave sa smeđom masom iz dupeta, a posljedice toga se izbacuju na usta.

Ovo navodim zbog činjenice što prateći pojedince na društvenim mrežama dolazim do zaključka da u biti nikada i nisu imali svoje mišljenje i da je uvijek neki sekretar, pop ili stranački vožd mislio umjesto njih.

Povijest je posebna kategorija. Kad se vratim u vrijeme svog školovanja kada su nas sekretari tjerali da se natašte zaklinjemo na vjernost nekom tamo imaginarnom bratstvu i nikad postojećem jedinstvu, u vrijeme predmeta zvanog TIPSS ( teorija i praksa samoupravnog socijalizma) stvari postaju jasnije. Već smo tada ispirani da bi nas se pripremilo za ovu jezu koja nam se danas događa, jer da smo onda ostali pošteđeni raznih Sava, Mirka i Slavka, JBT-a i ekipe s krvavo-crvenim predznakom možda bi se danas lakše uhvatili u koštac s lajačima, jer oni su ostali isti, ostali su na istoj razini nepismenosti kao i oni iz komunizma, na istoj su intelektualnoj razini, i dalje im se siva masa iz glave miješa sa smeđom masom uz dupeta.

Možda povremeno mijenjaju strane, ali glupost ostaje nepromijenjena, ona je nažalost naša jedina trenutna konstanta sa tendencijom da postane beskonačna.

I kako je rekao ili napisao Alexandre Dumas : “Ma kako dobro čovjek govorio, kada previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost.”

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić