Vatrena stihija koja „hara“ Dalmacijom, kao i njezine katastrofalne posljedice ljetna su svakodnevica, posebice vezano uz periode dugotrajne suše koje utječu na pojavu požara. Prema podacima Državne uprave za zaštitu i spašavanje na kraškom i priobalnom području u 2016 godini izgorilo je ukupno 19800 ha raslinja u ukupno 2913 zabilježenih požara. Samo u periodu od 01.06. do 31.10.2016. godine izgorilo je nešto više od 7400 ha površine u 1407 požara. Kada te podatke usporedimo s petogodišnjim prosjekom (2011.- 2015.), ispada da je 2016. godine izgorilo 2200 ha manje, ali je broj požara, u prosjeku, bio veći za 255 ili 8,8%. Rezultat smanjenja opožarene površine po požaru možemo pripisati svakako i našim vatrogascima koji riskirajući svoje živote nesebično brane našu imovinu, čemu smo svakodnevno svjedoci i ovog ljeta.
Međutim, bitno je naglasiti da promjene u globalnom okolišu ne idu na ruku smanjenju broja požara jer povećanjem temperature i sušnih perioda u budućnosti se može računati na povećanje izazova u gospodarenju rizikom od nastanka požara na određenom području. Bitno je stoga posebnu pažnju posvetiti kvalitetnom planiranju okoliša te nabavci i prostornom rasporedu opreme za gašenje požara – upozorava prvi hrvatski doktor za drveće Fran Poštenjak.
U ovim požarima najviše stradavaju crnogorične vrste stabala, iako ni bjelogorica nije pošteđena pogotovo degradirani stadiji makije.
Svakako možemo razdijeliti ugroženost vrsta ovisno o ekološkim (ponajviše klimatskim) osobinama prostora. U panonskom dijelu najugroženije vrste su smreka i borovi (crni i bijeli bor), u dinarskom području, iako kao rijetka pojava, požar najviše šteti smreci, borovima i jeli. Mediteran možemo podijeliti na submediteranski i eumediteranski dio. U oba područja pojava šumskih požara nije rijetkost. U submediteranu najviše stradavaju kulture crnog bora i horizontalnog čempresa dok na području eumediterana su gotovo podjednako ugrožene crnogorične sastojine i kulture (osobito alepski, brucijski, dalmatinski crni, primorski bor, a najmanje pinija te horizontalni i vertikalni čempres, borovice) i uglavnom degradacijski stadiji sastojina vazda zelene bjelogorice (crnika, oštrika divlja maslina, lovor, rogač, tršlja, hudika, mirta, zelenika, obična planika, krkavina, vrijes, bušin, ružmarin, kadulja, smilje – analizira Fran Poštenjak, mladi poduzetnik iz Jastrebarskog i vlasnik tvrtke Arboring. Naglašava i kako u požarima ne nastaje šteta nad nadzemnim objektima, već stradava i površinski organski ostatak te mikroflora i fauna u tlu koja je izrazito važna za normalno kruženje materije.
O kakvom je problemu riječ najbolje govori podatak da je Kina u periodu od 2000. do 2010. godine uložila više 100 milijardi USD na sadnju stabala kako bi zaustavila dezertifikaciju, međutim, upravo zbog nepostojanja mikroflore i mikrofaune u tlu organski ostatak- lišće i grančice, ne ulazi u proces razgradnje čime čitav sustav postaje neodrživ. Vrijeme regeneracije ovisi o vegetaciji kojom se sanira opožarena površina, samom stupnju oštećenja zemljišta prilikom i nakon požara te kvalitetom staništa, a često iznosi i nekoliko desetaka godina – ističe mladi poduzetnik Fran Poštenjak.
Najbolja zaštita od požara su planiranje i prevencija kako prostora tako i resursa za gašenje požara. Postoje učinkovita rješenja koja se mogu relativno lagano uklopiti u prostor oko naselja kako bi se smanjila ugroza ljudi i imovine od požara.
Kao jedan korak u tome je potrebno educirati ljude o karakteristikama važnijih vrsta stabla, širenju požara i važnosti šuma općenito. Primjerice, alepski bor Pinus halepensis L. kao pionirska vrsta na području Mediterana odličan je izbor, ali samo kako bi pripremio stanište za tzv. klimatogenu vegetaciju kao što su na primjer hrast crnika Quercus ilex L. ili hrast medunac Quercus pubescens Willd. Također, alepski bor sadrži dosta smole i eteričnih ulja te time lakše gori u odnosu na navedene hrastove. On spada u grupu pirofita što znači da se dobro obnavlja na staništima nakon požara, ali prilagodba kojom raspršuje češere negativno utječe na širenje požara – naglašava prvi hrvatski doktor za drveće.
Najveći problem prilikom širenja požara predstavljaju zapuštene parcele i polja preko kojih se vatra, ako se inicijalno radi o tzv. prizemnom požaru, može proširiti u krošnje stabala te tako nastaje takozvani visoki požar koji može nanijeti enormne štete ukoliko ga se ne stavi pod nazor i ugasi. Također. na požarištu je bitno čim prije izvršiti sanaciju staništa sa ciljem sprječavanja procesa površinske erozije tla te pedosferu privesti proizvodnosti i plodnosti. Drugim riječima, potrebno je vratiti mikofloru i mikrofaunu u tlo kako bi se nastavilo cikličko kruženje hranjiva u tlu, smatra poduzetnik i vlasnik tvrtke Arboring Fran Poštenjak.
Sam proces erozije tla izrazito je opasan jer se događa spiranje tla. Intenzitet spiranja ovisi o količini padalina, jačini udara vjetra i generalnoj orografiji terena- prvenstveno o inklinaciji kada su u pitanju padaline. Lošim izborom sadnog materijala za pošumljavanje ili lošim izborom vremena za izvođenje radova možemo anulirati sav trud i sredstva, ako se sadnice koje se posade posuše ili, ako se bačeno sjeme ispere vodom prilikom prve veće kiše. Također, orografske karakteristike terena utječu na izbor metode za sanaciju opožarenih površina. Tako je kod izrazito položenih terena isplativije rasuti sjeme dok kod je kod nagnutih terena potrebno posaditi svako novo stabalce ili grm – skreće pozornost prvi hrvatski doktor za drveće i vlasnik tvrtke Arboring iz Jastrebarskog.
Podaci brojnih istraživanja pokazuju kako je prilikom sanacije velikih opožarenih površina potrebno koristiti pionirske vrste, alepski bor Pinus halepensis na prostoru eumediterana te Pinus nigra crni bor na području submediterana, upravo zbog njihove sposobnosti brzog razvoja na takvim degradiranim staništima. Međutim, od neizmjerne je važnosti obaviti na vrijeme i prema propisima struke sve uzgojne radove koji su potrebni kako bi se izbjeglo stvaranje gorive mase u mladim sastojinama alepskog bora. Konačno, kada se ostvare uvjeti, izričito je važno izvršiti i konverziju sa klimatogenim zajednicama područja koje je izgorilo. Na taj način povećavamo otpornost šuma na požare i potičemo prirodne cikluse obnove šuma čemu bi trebali težiti te možemo dobiti šume koju su rasle na ovim prostorima davno prije nego što ih je čovjek svojim aktivnostima u velikoj mjeri uništio.
Ukoliko se radi o relativno maloj površini uz objekt, preporučljiva je sadnja bjelogoričnih vrsta koje su prisutne na prostorima, vodeći računa o krajnjim dimenzijama vrste, količini slobodnog prostora, te značajkama rasta vrste pogotovo korijena i karakteristikama staništa, ali i o potencijalnim štetnicima koji se mogu njoj javiti.
