Što ste si poželjeli u 2022.!?

Vjerujem, sve najbolje, zašto ne, to je tako klasično a opet tako velikodušno i pomalo sebično na što imate itekako pravo kada se radi o poželjnim obećanjima: uvijek su nam životni apetiti koju mrvicu, koji korak, više od stvarnosti i realizacije. /Tu uvijek osjetim zamku onoga čime nismo ovladali još u osnovnoj školi: tom raskoraku između želja i mogućnosti./

No, ajmo optimistično reći: pa zašto ne bismo podgrijavali nadu da ćemo biti bolji, onakvim kakvim se doživljavamo pa će nam biti uspješnije negoli ikada prije bez obzira na godine i onda se još na pladnju poslužiti sa starom latinskom uzrečicom: Dum spiro, spero. /Dok dišem, nadam se/!?

Sve i tako ovisi samo od nas samih. Svatko je talentiran za nešto posebno prispodobivo samo njemu, nema tu univerzalnosti; svi živimo u svojem zamišljenom svijetu kao bezgrešni, empatični, altruistički nastrojeni, kao bogomdani dobroćudni ljudi koji drugima žele sve ono što i sebi.

Naši životni talenti su jedna dobrodušna nagrada za koju nismo sami zaslužni, ali što nam oni vrijede bez radnih navika, treninga, neposustajanja u obrazovanju, novim vještinama; kako uopće živjeti u svijetu gdje našim vrijednostima dopuštamo pozaspati, neki bi rekli snom pravednika!?

Okrenite leđa prošlosti, stresite prašinu s vaših ramena i zakoračite u nove izazove; oni su jedina stalnost i čekaju vas u ovom jedinom poznatom životu, oni su vaš najbolji saveznik jer testiraju vaše sposobnosti.

Ako vam to, pak, ne odgovara, ma, samo slijedite svoje rutine koje vas i tako vode u sigurnosne zone u kakvima ste do sada živjeli, poznato područje u kojem se snalazite kao riba u vodi, ali onda vam i dalje preostaju samo prolazni snovi koje nikada i niste poželjeli ostvariti na javi. Rekli bi stari Latini. Mea culpa, mea maxima culpa /Kriv sam, priznajem svoju krivnju/, kao pokajničku molitvu u tradicionalnom katoličkom bogoslužju.

Ili u mojem slobodnom prijevodu: svi su drugi krivi zašto ne uspijevamo dosanjati snove u stvarnosti kojom koračamo svakoga dana.
Obećanja i želje su poput sna na javi; tko bi im okrenuo leđa!?

I zato hvala velikom španjolskom pjesniku Pedru Salinasu, i prevoditelju Mladenu Machiedu, koji tako dobro detektira i poentira našu naslovnu premisu:
/Ne odbacuj snove zato što su snovi.
Svi snovi mogu biti
Zbilja, ako san ne završava./

Jadranko Bitenc