Ovih je dana osvanuo neobičan oglas na nekim portalima u kojem anonimni pisac nudi svoje usluge bogatašima koji su se opernatili u hrvatskoj tranziciji kako bi im napisao biografiju kao knjigu-podsjetnik iliti spomenik za njihove poslovne uspjehe, naravno, uz određenu novčanu naknadu. Čovjek ima nakladničku kuću i odlučio je proslaviti što više uspješnih ljudi koji su se jako dobro snašli i razumjeli poslovna pravila doba u kojem žive, kakvim su se sve sredstvima mogli poslužiti za vlastiti poslovni i financijski probitak a koji ih ne vodi do vrata Remetinca.

Ali u oglasniku postoji i jedna kvaka koja se stručno zove dramaturgija: na putu svog poslovnog/financijskog uspjeha, zbog prodaje knjige, očekuje se da će bogataš, osim naglaska na svojoj mudrosti i pameti, svojim uspješnim poslovnim potezima, kao i svim sretnim pratećim okolnostima, zagolicati svekoliko čitateljstvo nekom intrigom jer što je uspješan čovjek bez pravog skandala.

Kao što bi to rekao jedan dječji pisac održavajući književne susrete po školama i knjižnicama: „U životu svi želimo da nas ljudi beskrajno vole od obitelji do nastavnika, prijatelja, susjeda, slučajnih prolaznika. Ali, kada bi samo o tome pisali, to nitko ne bi čitao. Zato „naš“ život i nije roman bez konkretne dramaturgije. Koga bi u romanu zanimali samo poštenjaci, ispravni, dobrice i poneki naivci!?“
Moram priznati da me, ona čista ljudska, radoznalost natjerala da se javim liku iz oglasnika: kako mu je uopće pala na pamet takva „neobična“ ideja!?

I onda slijedi njegova priča:
„Proučavajući neke svoje uspješne znance-poslovnjake, kao i crnu kroniku, shvatio sam da je najvažnije biti u pravo vrijeme na pravom mjestu ali i imati dobar želudac…. evo usporedbe… događa se na istome mjestu: jedan je moj prijatelj stigao na razgovor za veliki posao s poznatom državnom firmom koji je i dobio, ali dok je ushićeno hodao prema svojem autu, dotrčao je neki lik iz komisije i tražio svoj postotak. Kako je moj prijatelj s indignacijom odbio takav deal, taj čas je ostao bez toga posla. Tu ulijeće, na novom pozivu, čovjek koji nije imao što izgubiti ali je prihvatio dijeljenje provizije.

Danas su i jedan i drugi izuzetno financijski uspješni i oboje mirno spavaju: jedan doma, drugi – ipak – na dvije destinacije. Ali i jedan i drugi imaju književno zanimljive puteve, kako bi to rekao jedan moj kolega pisac koji piše roman „Žvaka za Balzaka“, pa zašto ne bih pružio prigodu da se svi, u svojem poštenju, liku i djelu, ne dokopaju romansirane biografije!?
I dok su nekada ljudi nasljeđivali obiteljske obrte održavajući tradiciju ili bi, pak, odustali i propadali, novo nam je doba priskrbilo i novi tip bogataša bez empatije.“

Pitao sam ga: hoćeš li pisati o svoja dva prijatelja?
Njegov odgovor bio je popraćen – običnim – namigivanjem: „Planiram zaposliti još ponekog talentiranog suradnika. Prijeći ćemo kasnije i na one niže rangirane.“