Živimo u mračno doba traumatičnih ožujskih dana napetih nesagledivim ljudskim stradanjima i tragedijama.
Nije nas opametilo niti prošlo stoljeće svjetskim krizama i ratovima. Camus je u svojim esejima pisao kako će 20. stoljeće ostati zapamćeno da je ljudski rod samo čitao novine i bludio. Gotovo bih se složio s njim da nije poginulo osamdesetak miliona ljudi s nadanjima kako je ovo jedan od najboljih mogućih svjetova ako se oslonimo na misao Gottfrieda Leibnitza još iz 17. stoljeća. Točan ukupan broj izgubljenih života u ratovima može se samo pretpostaviti.

Niti 21. stoljeće ne nudi novu dozu ljudskosti i razumnosti kada porastu nagoni i apetiti prema uređivanju života drugih nacija, bez obzira na porazne zamke prošlosti i umjesto nasilnog prekrajanja granica, malo se primiriti i duboko udisati civilizacijske blagodati a sve prepustiti nekoj bliskoj budućnosti kada će odrasti potomci manje zagriženi brigom za vlastitu naciju a više ljudskom vrstom.

Ne želim pisati o ruskom napadu na suverenu Ukrajinu, razaranjima života ljudi i objekata, sakaćenju mladosti vlastite nacije u ime ciljeva za koje je bolje pregovarati i stotinama godina sve dok ne prevlada zdravi razum za brižnost svojih bližnjih, a tu ne mislim samo na istu vrstu nego i na ljubimce koji postaju dio obitelji.

Znam da će mnogi izbjegli od ratnih stradanja iz Ukrajine svoje privremeno utočište naći u Hrvatskoj, svi su dobrodošli, to ne treba posebno naglašavati našem čovjeku koji je i sam prolazio tu nametnutu ratnu kalvariju prije tridesetak godina.
Želim pisati o jedna obitelj u mojoj zgradi koja je prava inspiracija brižnosti.

I inače su uvijek nasmijani, spremni na poneku životnu šalu, pa duhovitosti putem facebooka, na druženja s dragim osobama i nisam ostao iznenađen kada sam jednoga dana kroz prozor ugledao psa kako radoznalo švrlja travom ispred zgrade.

I sve bi se to uklapalo u desetine drugih pasa koji tuda prolaze, da mu se donji dio tijela nije oslanjao na improviziranu vozilicu s dva kotača; bio je oduzet a njegovi gazde, moji susjedi, osmislili su kako mu olakšati ovaj jedan jedini poznati pseći život da ne spominjem opet Leibnitza.
Susjed je inače, ne samo veseli i druželjubivi vinogradar nego i vrsni i pouzdani stolar koji će vam, po svakom vašem nacrtu i svakoj zamisli, izraditi i klizne ormare, police od zida do zida, kuhinjske elemente, zapravo sve što zamislite a što se može napraviti od drva za ugodnije i praktičnije stanovanje.

Priča je jednostavna: moji empatični i dragi susjedi imaju psa Dukyja kojem je boleština oduzela donji dio leđa i da se ne bi samo nepokretan izležavao na krevetu od jutra do sutra, a tako i patio, a nisu ga htjeli eutanazirati, dosjete se kako mu olakšati jer zaslužuje bolji život u kojem su kolica odradila svoju funkciju.

Duky je toliko dobročudan, simpatičan i radoznao da je postao ljubimac svih dobronamjernika koji čak na facebooku daju podršku: „Beskrajno dragi i simpatični Huzanići, jako mi je drago zbog vas i peseka . Meni je ova priča toliko emotivna i baš potvrda da nikad, baš nikad ne treba odustati!
Nek vam je puno sretnih šetnji!“

Pretpostavljate kakav poučak može slijediti:
Dok na jednoj strani ratovi poništavaju ljudske vrijednosti, naš brižni susjed s obitelji pomaže izranjavanom kućnom ljubimcu najbolji mogući život a koji nije iste vrste čak niti nacije.