Poznajem ženu koja svako jutro čisti dio ulice samo da njen mali susjed ne vuče svoju veliku školsku torbu po osušenom lišću i zgužvanim računima iz obližnjeg dućana.
Niti jedno jutro dječak je nije pozdravio.
Naišla sam jednom dok je ribala veliku lokvu neidentificirane crvene tekućine na sred pločnika. Prvi tren je mislila da se radi o izlučevini nečijeg alkoholiziranog želudca ili lokvi krvi nakon neke noćne tučnjave. Živimo u Ivaniću, ne u Bronxu, pa se srećom, radilo o lokvi prokuhane rajčice, pljusnule s nekih od balkona iznad.
Teško joj je bilo to očistiti. Polijevala je vruću vodu zapjenjenu nagrizajućim deterdžentom. Ribala je do besvijesti, zapjenila je ulicu. Kroz pjenu protrčala je prolaznica u srebrnim cipelicama.
Opsovala je vrijednu ženu i toliku pjenu.
Što bi bilo da je ugazila u crvenu lokvu, priupitala bih ja tu ženu!?
Pitala bih i vlasnike pasa koje redovito gledam kroz prozor kako u šetnji svojih četveronožnih ljepotana potpuno zanemaruju ostatke koje veseli “reponje” sasvim opravdano, po sili prirode, ostavljaju za sobom. Neka im budu primjer oni koji spremno iz džepova vade vrećice i ostavljaju čisti i mirisni svijet na pogled prolaznicima, dječici koju beru lišće, ali i nama čiji pogled često zaluta kroz prozor
.
Događa se to u cijelom gradu. Netko se bori protiv te pojave na licu mjesta, ostavljajući poruke, a netko, eto, tekstom na gradskom portalu.
/Željka Bitenc/
/foto: Ana Hasan // autor teksta na fotografiji nepoznat/
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.
