Nekome je to samo gomila građevinske šute neke stare stračare gdje odavno nema života pa je treba porušiti baš kao i sjećanja iz kojih, gotovo nikada, ništa nismo naučili.
I neće biti u krivom: u svim vremenima zapuštenost postaje vitalni izazov za nova ulaganja u atraktivna gradilišta kojih se uvijek može dokopati netko s lovom i vizijom kada se riješi balasta prohujalih vremena za kojima nitko, i tako, odavno ne mari.

Nema više sentimentalnosti ili barem ne bi trebalo biti tih zrnaca nostalgije koja ne vode naprijed osim u muzejima gdje je zastalo vrijeme donesenih artefakata pa se školski bacamo u proučavanja kako se nekada živjelo.

Pod naslagama građevinskog materijala ugasla je sva prošlost, sav život, sav elan koji je u ponajboljim vremenima bio čisti prezent i cvjetao u svakodnevnici ili u posebnim trenucima učenja u dvoje, proslavama rođendana i Novih godina vlasnika i njegove obitelji, njegovih prijateljica i prijatelja.

Tu je uvijek primjenjivo sjećanje starijih ljudi kada pričaju kako je nekada nešto bilo bolje, pametnije, ljepše, druželjubivije, kako je svijet mirisao na borbu i uspjeh, makar i oni osvješteniji znaju da je to istina ali samo zato što su tada bili – mladi i trčali za svojim snovima.

I tu će niknuti neka nova građevina sa željom za vječnim trajanjem koja će podariti svojim stanovnicima sva ona blistava nadanja jedne nove i uspješne sadašnjosti.

Nitko, kada nešto gradi, ne razmišlja kako će jednoga dana sve postati uteg prošlosti, pomalo nagrižene zaboravom, pa ma kakvo potencijalno Hunderwasserovsko zdanje mogli izgradili na tom raskrižju puteva starog Ivanića i Tvrđe koje se, i inače, prisjećamo samo kada iščitavamo kartografske bilješke ljetopisaca. Iz prošlosti uvijek možeš ponešto naučiti ali je nikada ne možeš promijeniti.

Jadranko Bitenc