Na književnim susretima obično me školarci pitaju jesam li volio čitati školsku lektiru!? Moj odgovor je uvijek vrlo jednostavan i iskren: „Ne, nisam, ali bih sve pročitao, kako bih mogao na miru čitati knjige koje su mene zanimale.“

Dobro, možda je to odgovor osobe koja je bila „izdrilana“ na poštovanje životnih, školskih, kućanskih pravila, znate ono: krevet uredno na crtu, budi točan, ne kasni nikad već kreni na vrijeme, poštuj dogovore, kreativni red neka vlada radnim stolom, poslije obroka operi suđe i pospremi ga, uglavnom, izvršavaj obveze na vrijeme, prvi pozdravi starije od sebe, gledaj ljudima, a tako i svijetu, u oči.

Možda se svi ti i slični naputci iz obiteljskog doma čine previše dogmatskim i pomalo dosadnjikavim, ali kada prihvatiš, kao klinac, da je život prepun radosti, radoznalosti, otvorenosti i druženje s prijateljima, bezbrižno upoznavanje novih ljudi, koliko tek onda u knjigama prepoznaš i upoznaš stanare koji ti razvijaju verbalne vještine kako bi znao izraziti i svoje osjećaje ali i iznijeti svoje mišljenje jer si vlasnik vokabulara kojim pridobivaš slušatelja.

Uranjanjem u redovito čitalačko iskustvo prelaziš iz ne/zadovoljavajuće stvarnosti u novu dimenziju koju su drugi već odavno osjetili i prepoznali, pa nemaš potrebe otkrivati toplu vodu; tvoje želje i tvoja mašta zaiskre u ponuđenim svjetovima i intrigama, ipak je to čista dramaturgija, kada, pomalo, shvaćaš kako se nikada ne treba prepustiti ljepoti stajanja na mjestu: novi svjetovi, baš kao i putovanja, su izazov koji samo testira, i bez straha od nepoznatoga, tvoje sposobnosti.

Čitanje i pripovijedanje je čarolija, bez čarobnog štapića, kojom nam hormoni sreće daruju zadovoljstva, ne samo maštanja, misaonih bjegova, učenja, nego i poboljšavaju fokusiranje i koncentraciju na odvajanje bitnog od nebitnog, ako ništa drugo: čitanje je zabava koja nas čini mentalno zdravim. I zato nikada, ali baš nikada, ne govorite kako ćete čitati kad odete u mirovinu, kao, imat ćete više vremena.

Vi, zapravo, tom rečenicom priznajete životne zamke koje ste odgajali do trenutka poraza, a niste ih prepoznali.
Sada ću vam reći: kada niste čitali lektiru, ali ne samo onu školsku koju smo i tako čitali zbog neke ocjene, ta je lektira trebala biti samo poticaj ili još jedna igrica i ciglica u našoj izgradnji odgovorne i kreativne osobe koja se zna nositi sa životnim izazovima.

Kada ste odustali od zdravog života koji uključuje i fizičke i umne aktivnosti, priznali ste da ne vidite taj most kontinuiteta čitanja i razvijanja svoje duše, a tijelo neću niti spomenuti, jer to je doza kauzalnosti: onaj tko želi biti zdrav i čio, točno zna kako će čitanjem unaprijediti svijet koji ostavljamo našim nasljednicima.

Jadranko Bitenc