Nekada je naš grad posebno živnuo u vrijeme fašnika: stric Janeš, brico; Zvonko Agnezi, apotekar: vječito dežurni Charlie Chaplin – gospodin Klun, opet brico, i ostatak ekipe provukli bi gradom tih sedamdesetih godina maskiranu domaću kolonu kojoj se nije vidjelo kraja. Sve je zabilježeno na traci zagubljene super osmice, kamere koja je tada bila dostupna, a time i popularna, u ruci jednog došljaka koji je vješto izbjegao letačke vojne avanture u ime ovozemaljskih.
Danas fašničke i žabarske kolone premrežavaju naš grad uz gostovanja prijatelja i znanaca iz drugih sredina gdje živi taj izazov cjelogodišnjih priprema da bi se iskazali kao oni koji se raduju i smiju svakodnevnim pošastima koje nam, tako nesebično daruje današnja tzv. „elita“. A pita li se ikada itko: kako se osjećaju svi stvarni likovi dohvaćeni tim pošalicama i izrugivanjima!? Jesu li i to ljudi od krvi i mesa koji ostavljaju traga na našim životima ili samo svojim novčanicima!?
Kakva je tu u pitanju suosjećajnost i etičnost za svoje bližnje koja caruju cijele godine po zapovjednoj odgovornosti ili, pak, u svom poniznom, nerespektakularnom, pogurenom mentalnom sklopu činovništva!?
/pogledajte samo jutra u kancelarijama kada, pod radnim vremenom, prekopavaju portale u ispiranju tračeva kao da ih je zahvatila „zlatna groznica“ ili uključivanjem u razne kladioničke vještine/
Što bi na sve to rekao striček Nikolaj Vasiljević Gogolj, ukrajinski velikan i veteran koji je svojim tipičnim načinom pripovijedanja ismijavao ispraznost života činovnika /Kabanica, Nos/, kao i u kazališnoj uspješnici Revizor!?
/savjet za činovnike svih vrsta, nižih i viših: obavezno pročitati! Ako ste u svoje formativno vrijeme zaobišli lektiru, neka vam dnevne aktualnosti pokrenu radoznalost u pozaspalim moždanim vijugama./
Pitanje svih pitanja: Zašto fašnik, maškare, poklade nikada ne vode gradski i državni činovnici ili službenici na gradskom ili državnom proračunu!? Kome bi se oni to rugali, što bi oni to mogli ismijavati!?
Zašto oni nikada nemaju potrebe za maskiranjem osim onome na marnom radnom mjestu kada „posramljeno“ pogledavaju na radnu satnicu kao i na svoje uredno i redovito posložene isplaćene platne naknade na žiro-računima!?
Možda su oni, zapravo, izuzetno empatični pa ne žele uvrijediti sve ove vesele i razbaškarene maškare koje im se mogu smijati i izrugivati u taj jedan godišnji, tradicionalni čas da bi opet, skinuvši maske trenutnih „velikana“ i aktualnosti utonuli u sivilo svoje svakodnevne egzistencijalne borbe za golim preživljavanjem!?
Jadranko Bitenc
Jadranko Bitenc, književnik, novinar, voditelj i urednik na portalu Volim Ivanić, /emisija 100/lica/, član DHK. Studirao književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, vodio emisije za mlade, i noćni program na Obiteljskom radiju Ivanić, radio kao nastavnik u osnovnim školama i srednjoj školi, bio novinar 6 godina u Poletu, knjižničar, voditelj Centra za kulturu i obrazovanje POU Ivanić-Grad. Njegov roman za djecu „Twist na bazenu“ je na popisu lektire za 6. razred osnovne škole.