Nikada nisam želio biti disident /otpadnik ili čovjek koji se ne slaže s postojećim uvjetima/.

Nekidan, u emisiji iz kulture 100/lica portala Volim Ivanić, Željko me podsjetio na davno svršeno vrijeme: moje sedamdesete u Ivaniću. Nikada i nisam bio disident jer nikada, ali ama baš nikada, nisam bio dio političke nomenklature. Zapravo sam – uvijek – bio samo svoj!

Dobro, u tim formativnim godinama bio sam čisti Camusov i Antonionijev učenik, volio sam i literaturu koju je pisao Moravia, Čehov, Becket, Henry Miller, pa čak i Casanova, priznajem, tako raznorodnih autora učenik.

Možda je i to problem unutar jedne ustajale sredine o kakvoj je pisao Anton Pavlović, u kojoj vječito vlada mir, malograđanska harmonija jer oni ne vole u svojoj komociji uznemiravanja. Ponose se što se ništa specijalno ne uzdiže, osim onih alkoholnih para po kletima i vinogradima u kojima se pjeva unisono do trenutka dok netko, od te ekipe, ne poželi ambiciozno iskočiti pa se ubaciti u dežurne žbire, uhode iliti doušnike koja im pruža životnu mogućnost uspona na lokalnoj hijerarhijskoj ljestvici. Za prave atletske rezultate, ipak zbog svojih „ozbiljnih“ godina i fizičkih neaktivnosti, provincijske letargije, i nisu bili spremni za rekorde u skoku u dalj ali za skok u vis ipak su pronalazili načina.

Tih sam godina bio čisti filmofil koji je izbjegavao gledati kaubojske filmove.

Hm, možda je to bila čista greška u koracima jer nisam naučio kako se oduprijeti iznenadnim napadima „Indijanaca“. Nisam bio spreman kao „kauboj“ koji u novom svijetu u svemu vidi opasnost i probleme rješava samo tako na jedan-dva bez dokaza, saslušavanja i svih onih odvjetničkih lucidnosti.
Dakle, priznajem, čisti sam naivac koji i dalje zna, ta toliko puta sam se uvjerio, jer ipak imam podosta letačkog iskustva, kako i u najmračnijim vremenima, iznad oblaka – uvijek – sije sunce.

Točno znam datum kada su započeli moji „disidentski dani“: bio je 02.12.71. i na kriškoj pozornici odigrali smo, u mojoj režiji, kazališnu jednočinku Nobelovca Samuela Becketa.

Pola je stoljeća iliti pedeset je godina kako su glumci: Tifo, danas znan kao Kapetan Zulu i Krak Vučković zapjevali pjesmu „Ustani, bane Jelačiću“, a baš je bio dan nakon „znamenite“ 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu.

To je bila crvena krpa dežurnim žbirima, uhodama ili doušnicima, drugim riječima: sitnim dušama koje su tako gradile svoje karijere, gotovo kao u igricama: koji je drug više budan i više prijavi sumnjivih lica /kao da su čitali Nušića, heheh…/ lakše će opravdati vlastite povlastice pa je i svaki najmanji mig u tim sedamdesetih godina, prema „neprijatelju naroda“ /eh, da su barem čitali i stričeka Ibsena/ ugrađivan kao uspješan korak za napredovanje u hijerarhiji koja donosi, i ne samo, financijske povlastice.

Badava je bilo znati da su oni najglasniji s optužbama, zapravo, bili držani za „jaja“ zbog nekih svojih propusta, neke krive riječi ili sitnog školskog kriminala kojim se i u socijalizmu kraduckalo kako bi se gradile i ne samo vikendice na moru.

Nikada se nisam osjećao disidentom jer se, stvarno, ama baš nikada nisam članario po političkim društvancima, bio sam samo svoj, možda drugačiji, jer se nisam uklapao u klapske družine istomišljenika s figom u džepu.

Uvijek sam letio na iščitanim stranicama literature mojih favorita, ako se već ne bih zatekao na nekom letu ponad oblaka, kada bih i sam zakoračio s druge strane zrcala i ispisivao ozračje pozitivnih energija riječi.

/Jadranko Bitenc/