UU tjednu smo koji je u Ivanić-Gradu započeo probijanjem zvučnog zida, a završava pripremama za Dan posvećen svim našim pokojnima, kada srce vuče na ognjište, prepun sjete i povezivanja s korijenima.

Baš u ime sjećanja dana 25. 10. desio se na nebu iznad Ivanića migovski prasak probijanja zvučnog zida. Nespremna i zadubljena u poslovnu kreativnost skočila sam uslijed treskajućeg praska, birala hoću li zaleći ispod radnog stola ili bježati van. Nisam znala što se događa, nisam bila pripremljena, a trebala sam samo pogledati kroz prozor. Odavala se počast pilotu koji je volio Hrvatsku, više od života: “Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati u Hrvate”.

Rudolf Perišin nije mogao, ali su Oni, puno puta “zapucali” u sebe, prekršili, pregazili u sadašnjosti svu slogu i zajedništvo zanosa kojim se stvarala Hrvatska. U to ime, niti jednog se 25. listopada neću plašiti Perišinova mladog kolege u preletu nad Ivanićem. Tumačit ću ga kao pozdrav, brzi dodir vrhovima prstiju čela i pilotske beretke, kolegi heroju.

Dirljiv trenutak, koji svatko od nas u nosi u sebi pripisujući rastanku. Svuda oko nas, već danas gužvaju se ljudi oko groblja, čiste, glancaju i ukrašavaju nadgrobni spomenici. Ne volim te gužve i moj uzdah, dok mi vršci cipela dodiruju zidić koji obrubljuje grob mojih roditelja, volim ispustiti u samoći. Zavrte se oko mene zajedničke slike skromnog, kratkog zajedničkog života. Nisu bistre, lelujaju projekcijom iz mog srca na zelenoj mekoći šumske podloge koja okružuje moje Vrbovsko. Neće mi zamjeriti Ivanićani, dobro oni znaju kako se voli dom.

Pokušala sam popratiti cijene lampiona i cvijeća, ali toliko guši ta nagomilana, hladna plastika, koja nikako ne pristaje uz emociju i lahorasta sjećanja.
Mnogi će reći, ljubav, pažnja, briga izražava se za života, ali rastanci su neminovni. Utješiti se možemo paljenjem svijeće, pažljivo odabranim cvijetom i nastavkom života ispunjenim smjernicama kojim su nas učili oni koji nisu više s nama. Zbunjujući su rastanci, svi ih doživljavamo, ne preskaču nas, a naši dragi tiho spavaju, prekriveni laticama, posloženim kamenčićima, grijani suzama i drhtajima svijeća u vječnosti. Osjećaje nećemo naći u trgovačkom centru, niti u gužvi na grobljima.

Oni se razbuđuju u tišini, u samoći, sitnoj kaplji među laticama maćuhice pod bistom heroja.

Moja mama ih je toliko voljela. Pokazuje mi to zrakom sunca, u daljini, sa šumskog proplanka, pod kojim sam odrasla.

/Željka Bitenc/