Da postoji radio-postaja, koja bi proslavljala čudesan suživot šume Žutice, dabar bi sigurno bio voditelj. Vjerojatno bi o svojoj vrsti ovako, općenito i pomalo znanstveno, zborio:

„Mi smo veliki poluvodni sisavci iz reda: Rodentia i obitelj: Castoridae. Postoje samo dvije vrste poznate kao euroazijski i sjevernoamerički dabrovi. Kao što naša uobičajena imena pokazuju, prirodno nastanjujemo ta dva zemljopisna mjesta.

Ako ne želimo biti lažno skromni, mi smo, zapravo, zanimljive noćne životinje poznate po gradnji brana, kanala i koliba koje zovemo dom.
Naše moćne gornje zube prednjih sjekutića koristimo za rezanje drveća i drugih biljaka za izgradnju svojih domova.

Čisti smo biljojedi sisavci. Posebno preferiramo drvene dijelove biljaka. Možemo brzo plivati ​​i roniti s rebrastim stražnjim nogama i ljuskavim repom nalik na peraje koje koristimo i za uzbunjivanje drugih dabrova.

Mi smo, i bez faxa, pravi arhitekti ovog prirodnog okružja. S naših 25 kilograma možemo se nositi i živjeti i do 25 godina u divljini.“

Tu bi dabar zastao, baš u pravo vrijeme, jer je dovoljno iskazao kako dabrovi dabruju.

Pristigao je Pripovjedač, na poziv putnika-namjernika, kako bi preuzeo ulogu vodiča.

Nakon prijateljskog pozdrava, i nekoliko kurtoaznih ljubaznih riječi, krenuli su u šetnju šumskim prostranstvima Žutice tražeći rezultate noćne aktivnosti jednog od najvećih graditelja među životinjama – dabra (Castor fiber L.).

Pripovjedač je znao pravu situaciju što se ovdje izdogađalo u posljednje vrijeme pa krene s pričom:

„Nakon što je prije više od jednog stoljeća, zbog prekomjernog izlova ili pojave bolesti, s prostora Posavine autohtona populacija dabrova potpuno nestala, na inicijativu Bavarske vlade a u suradnji sa Šumarskim fakultetom u Zagrebu, pod vodstvom doktora Marijana Grubešića, pokrenut je projekt DABAR U HRVATSKOJ.

U proljeće 1996. godine, u šumu Žuticu pušteni su prvi dabrovi koji su se tijekom godina vrlo dobro prilagodili životu na ovom području gusto umreženih vodenih tokova i kanala.

Kako je dabar najaktivniji noću, vrlo je rijetko dobiti prigodu ugledati ga.
Izuzetak je vrijeme parenja kada ovaj nepopravljivi romantičar postaje manje oprezan, te kako bi zadivio ženku, izvodi pravu ljubavnu igru praćenu glasanjem i pljuskanjem po vodi.“

A to može biti samo nagrada strpljivim promatračima; Pripovjedaču koji je odavno involviran u čudesni svijet šume Žutice i radoznalom putniku-namjerniku.

/Inspirirano dokumentarnim filmom Zorana Ožetskog Čudesna šuma Žutica – Između dvije poplave/
/Adaptacija: Jadranko Bitenc/