Potraga za samim sobom, jedan je od ponajvećih ljudskih izazova i misterija. Naravno, mnoge za to i nije briga, ne shvaćaju svoju prosječnost, uz koju obavezno ide i preglasnost; to su one totalno pogubljene kreature koje uvijek komentiraju sve što, uglavnom, i ne razumiju i ne samo zato što nisu stručni, ali su dovoljno glasni otisak ispraznosti kakva ne zaobilazi, ama baš nikada, nijednu sredinu, pa ma koliko se ubrzano odmicali od nje.

Fernando Pessoa, izvanserijski Portugalac, prvak portugalskog književnog modernizma, jedan od onih neshvaćenih genija svoga doba kada je ta, već spomenuta zaglušna ispraznost nadjačavala kreativnost i sadržaj. U svojem prirodnom ludilu koje, u njegovom slučaju, graniči s genijalnošću, a u što su ugrađeni i čipovi životnih kompleksa i trauma, gužvao se svakodnevnicom uzimajući heteronime za svaki svoj unutarnji glas, strastveno zapisujući na papirićima proganjane misli kao mantru za otjerivanje običnosti i prosječnosti.

Zamišljam ga kako, koračajući našom šetnicom pokraj bezbrižnih Ivanićana, mladeži i sportaša, mahnito bilježi navalu nezaustavljivih misli i odlaže povratak na besperspektivni činovnički posao kakav ga je hranio svakoga radnoga dana. Bio je baš poput starijeg brata Odiseja; lutao je rukavcima svoje impulzivnosti. Odisej je odlagao povratak vjernoj, a opet, pomalo dosadnoj Penelopi koja je uživala stajati na mjestu. Pessoa je radio onaj najobičniji, jednolični, nekreativni službenički posao u kojem si je – ipak – ostavljao dovoljno vremena za lucidne bljeskove kojima je nadjačavao sve one bahate i lajave neznalice. Da je živio u naše doba, zvali bismo ih uhljebima, nesebičnim darovima naše svakodnevnice.

Tko zna kakve bi to nemirne i probrane misli nastajale da je njegovo doba, od 1888. do 1935. godine, postojao rock-n-roll. Čovjek je prerano rođen da spoji te dvije stvari. Možda smo zato nagrađeni mi, koji volimo i čitati i živjeti uz pravu glazbu u ove ljetne dane, pa u paketu, bez poštarine, možemo preuzeti i Pessoine nemire i ponajbolje rock numere koje nas odvode u prošetavanje lonjskom šetnicom uz Pessoinu sentencu: Čitanje je san vođen tuđom rukom.

Život je samo naš, rekao bi Yenki, mudri voditelj Rock Meridijana obiteljskog radija Ivanić pa raspalio novu stvar koja će raspametiti naše odmjerene ili užurbane korake, naravno, sve ovisi o temperamentu, i dovesti nas na kućni prag.
Rock-n-roll je i tako način života, baš kao i čitanje kada je dom – naša glava.

Jadranko Bitenc