Prvi je stih poznate pjesme legendarnih Novih fosila. Mnogi će se složiti, tako dobre pjesme više nitko ne pjeva. Primjenjive su u svim situacijama naših života i zato ih toliko volimo.

Protekao je prvi školski tjedan. Odjurio.
Kako to obično biva, aktualnosti se snažno provlače kroz javni prostor, pa je tako bilo zanimljivo pratiti rasprave o pravopisnom izražaju. Piše li se prvašić ili prvačić. Nisam jezikoslovac, ali logično mi je od prvaš – kao osmaš, sedmaš – umanjenica bi bila prvašić.
Međutim, uhvatila sam se u ražanj jedne profesorice, koja se naziva „starom gardom“ i zastupa mišljenje da se ispravno za đaka prvaka piše prvačić.

Nikad čula. Stvarno.

A voljela bih pisati o njima, prvašićima. Tim divnim malim ljudima uzbuđenih velikih očiju. Tapkaju nožicama kroz središnji park do škole u gradu. Bistri i znatiželjni mališani sigurno će naučiti da je za park zaslužan znameniti građanin Ivanić-Grada, učitelj Stjepan Posezi. Zamijetit će kako je učitelj Posezi stvorio park u blizini škole kao da je znao da će vrijeme žega i suše nastajati baš u vrijeme prvih polazaka u školu. Tim putem skakuće i moja susjedica iz ulaza.

Divna prvašica.

Toliko je sigurna, zaigrana i hrabra, da je uz školu odlučila trenirati karate, a razmišlja i o rukometu. Priznajem da me to čudi, jer za školu svaki dan sprema novu i sve ljepšu haljinu. O njenoj kovrčavoj kosi svaki dan bih mogla pisati bajku.
Spominjem je, jer mi je susjedica. Susrećem je gotovo svaki dan. Sigurna sam da u našem gradu svatko ima svog omiljenog prvašića. I u školi u gradu, i na Žeravincu.

Sve mame u okolici i na cijelome svijetu prevrnule bi kuglu zemaljsku da im nezaboravnim učine prve školske dane. A brojni očevi, od ponosa pucaju u svom skrivenom kutku.

Učiteljice su se znanjem potrudile. Da ih pitate, tek su jučer ispratile svoje četvrtaše, a već ulaze u život našem znatiželjnom prvašu.
Protekao je prvi tjedan, sad će klinci pomalo sami na ulice. Teško ih je zamijetiti iako na leđima nose ogromne školske torbe. Obično su šarene, vesele i svijetle, podsjećaju na igru i prijatelje, one vrtićke. Lakše je ako u njihovom društvu skakuću u školu.

Vozači, pazite, prolaznici pomozite, susjedi uskočite, bake ili djedovi pomazite.
Rekla mi je kovrčava susjedica: Prvašići ne vole pisati zadaću.

Zato učiteljice, ubacite u planove: povećati vrijeme za igru.
I naučite pjesmu: “Bilo mi je prvi put, samo jednom prva zora sviće”

Ivaniću, zapjevaj i Ti , pripazi na svoje prvašiće.