Na željezničkom kolodvoru:
Kćer: Zaboravila sam bilježnicu!
Mama: Ne paničari, kupi si novu za 3, 4 kune.
Kćer: Neću trošit novce. To mi je doručak u menzi.
Kćer ima 19 godina. Studentica.
Kada sam ja imala 19 godina počeo je rat u Hrvatskoj. Na prvoj godini fakulteta skupljala sam novac za menzu – tada su se kupovali bonovi – radom na neobičnom mjestu. U Vrbovskom mi to zovemo „ljuljačke“ ili „na boćalištu“. Mjesto malo iznad policijske stanice i groblja nad kojima se u daljini okružuju guste goranske planine. U tom smjeru najviša je Mirkovica. Radila sam u nekoj vrsti kamp kućice na kojoj se s jedne strane podizala cijela jedna stranica i otvarala prodajni prostor. Prodavala sam kotlovinu, piće, kobasice…
Toga dana bila sam sama, vlasnici zaokupljeni poslom na drugom mjestu. Baš sam u kazetofon na šanku gurnula kazetu i počela je My Lady D`Arbanville, Cat Stevens. Gosti su mi bili policajci u sivim pričuvnim uniformama, puške odložili pored drvenih stolova. Domaći ljudi, mladići. Sviđala im se glazba. U zraku miris kotlovine, sunčan dan. Ja mlada, neiskusna u poslu, ali nasmijana.
Nismo bili na prvoj crti ratišta, ali stalno su nam dolazile loše vijesti. Svi smo nešto čekali. Često su se javljale sirene, prelijetali nas avioni. Jurcali smo u skloništa, slušali pucnjavu oko Ogulina.
Tog mog sunčanog radnog studentskog dana nije bilo najave. Samo je odjednom nestalo mirisa hrane iz zraka, nestalo je zvuka i pjesme. Samo strašan zvuk iz smjera spomenute Mirkovice. Nisam sigurna jesam li u bljeskovima vidjela dva ili tri aviona. Raketirali su TV odašiljač .
U trenu sam ostala sama.
Stajala sam između stolova i kamp kućice ispod borova na ljuljačkama pored boćališta oko mene porušen pribor sa stolova, čaše i flaše. Sve je već bilo gotovo kada se oglasila sirena. Trgnula me, brzo sam sređivala nered i zatvorila poklopac na svom radnom mjestu. Prvo sam se zatvorila u mrak kućice. Bojala sam se, znala sam da su gore naši ljudi, slušala sam priče kako su se ukopavali oko zgrade na Mirkovici. Ne sjećam se kako sam došla doma, samo da sam u ruci stezala bilježnicu u kojoj mi je bio utržak toga dana. Sjela sam u podrum naše zgrade među susjede. Nagađalo se, dolazile su loše vijesti o stradalima. Pokušala sam se isključiti, pa sam valjda stotine puta prebrojavala novac i prelistavala bilježnicu s posla.
Bilježnica ne bi trebala biti sjećanje na ratove, na strahove.
Uz nju bi trebalo rasti u znanju. Smijati se kada ju zaboraviš. Uz mamu, sestru, prijatelje. U miru.
U zemlji Hrvatskoj.
U zemlji Ukrajini.
U cijelom svijetu.
Može li netko ugasiti rat!? Kako vratiti bezbrižnost, vratiti slobodu?
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.
