Pop i rock legenda naših životnih tinejdžerskih dana i pubertetskih drama, glazbeni bard Drago Mlinarec, upravo je navršio sedamdeset i devetu godinu i zakoračio u okruglih osamdeset. Mi, njegovi fanovci i obožavatelji, malo kaskamo za njim, ali ne dovoljno, jer smo i sami zakucali na vrata tog intrigantnog osmog desetljeća svojih života.

Imao sam zadovoljstvo Drageca ugostiti u starom Ivaniću na koncertu na Kokošarskom trgu uz nekadašnju Vinogradarsku klet prijatelja Rensa.
Drago je bio svoj i bez grupe 220, pravi i iskonski idol tih šezdesetih godina uz sliku braće Kennedy na zidu sobe mojih mostarskih dana uz dvojca koji su me formirali kao osobu Camusa i Antonionija, kada smo u vojnoj zrakoplovnoj gimnaziji u Mostaru zaigrali neponovljivu, gotovo filmsku scenu.

Najme kaj: beogradski list za mlade Mladost, danas bi rekli list za mladež, svake je godine proglašavao najbolju pop grupu u državi za koju su bili pripremljeni kuponi na kojima se glasalo, danas bi rekli glasovalo.

Kako u našoj zrakoplovnoj vojnoj gimnaziji, ipak su to bile lude i luckaste šezdesete, koja je tada zvanično bila vazduhoplovna, u kojoj je velika većina, čuj ovu sintagmu, obožavatelja iliti fanovaca beogradskih VIS Silueta i Zorana Mišćevića. Oni su svake godine bezbrižno bili proglašavani kao najbolja grupa a da nisu imali neku originalnu uspješnicu, kako bi to rekli danas.

Dakle, moj frend Ivek iz Čakovca i ja smo tijekom svakog nastavnog sata silazili do školske porte sa škaricama i izrezivali glasačke kupone iz Mladosti koja je po defaultu stizala u tiraži od četristotinjak primjeraka u našu gimnaziju. Kada su to skužili prijatelji koji su navijali za Siluete, eto njih kako se bacaju u istovjetnu radnju izrezivanja kupona. /kao, profesore, molim van, kamo ćeš, moram hitno na WC, čista školska klasika/.

Ivek Šarić i ja smo izrezali daleko više kupona, ali Peša, Neša i Toša su se dokopali sasvim pristojnog broja kojim je bila zagarantirana uobičajene pobjede njihovih pulena. I tu nastupa glavna kvaka zašto je taj beogradski časopis za mlade proglasio Grupu 220 kao pobjednike!?
Ha!?

Dakle, moji su razredni prijatelji i klasići fanovci Silueta, dali razrednom kompiću dobroćudnom Kikiju, koji je išao u grad Mostar, ipak smo mi bili u Rodoču udaljeni pet kilometara, neka na pošti preda glasačke kupone. Velikodušno smo mu ponudili da ćemo to mi riješiti kada već i tako idemo s kuponima za Grupu 220 na poštu. I svoje smo pubertetsko obećanje izvršili: poštom poslali glasove za Grupu 220 a njegovu hrpu kupona riješili bacanjem u obližnji koš.

A Drago je Mlinarec, kao vrhunski glazbenik, skladatelj i osobenjak, idol naše mladosti, održao koncert izvodeći svoje uspješnice na zadovoljstvo okupljenih obožavatelja Ivanićana.

Kada smo ga htjeli počastiti friško ispečenim pečenjarskim delicijama, bili smo zatečeni što je vegetarijanac, klopao je samo sir i kruh, pa je ostatak noći, jer ipak nije došao autom, taxijem ili nekim naručenim prijevozom, probdjeli s našim glazbenim idolom polazak prvog vlaka iz Ivanića polazi za Zagreb u ranim jutarnji satima.

„Osmijeh“ je ostao urezan u sjećanjima svih njegovih novostečenih prijatelja i vječitih obožavatelja.