Hoće li ikada itko snimiti dugometražni film baš o našem gradu, ili o nekom drugom Lijepe naše a da bude gledljiv, inteligentan i duhovit, ozbiljan i poticajan, razigran u kojem se ne spotičemo o sjetne igrice tipa: Pamtim samo sretne dane!?

Nostalgija je tugaljivo pribježište nezadovoljnika sadašnjošću jer se samo u prošlosti osjećaju kao kod kuće.

Oduvijek smatram da je čovjek rođen za bistar dan, da su otvorena vrata poziv dobrodošlice, a bistrina misli je granica ispod koje valja koračati.
Okićeni gradovi problistali blještavim adventskim ugođajem; dječica i njihovi roditelji žive zvjezdano zajedništvo na gradskim ulicama i trgovima.
Ljudi počesto zažele poneki životni dar kada se na nebu pojavi padajuća zvijezda. Ispunjava li se ta karma ikada; samo oni lakomisleni znaju odgovor.
Zvijezde koračaju i među nama: to su svi oni dragi ljudi koji ne ovise o dnevnopolitičkim interesima, koji su svoji jer se oslanjaju na vlastite sposobnosti u borbi sa svakodnevnicom: od marnih gradskih obrtnika i poduzetnika, sportaša i kulturnjaka, kreativaca svih vrsta koji nemaju potrebe pretjerivati u gomilanju materijalnih dobara eda bi iskazali svu svoju uspješnost mjerljivu skalama bahatosti i besprizornosti.

I da bi sve bilo u skladu sa zvjezdanim trenucima našega grada, prisjetim se dobrog starog učitelja Camusa koji je ponekad noću spavao otvorenih očiju pod nebom koje je oblilo zvijezde. Kaže Albert: Tada sam živio.

Prepustite li se rasplesanoj atmosferi želja i pozdrava, ostvarite čestitku koju Vam upućujemo: Neka Vam Nova godina bude bolja od ove a lošija od 2023.!

Pratite zvijezde s nogama na zemlji!

/Jadranko Bitenc/