Poslom sam otputovala do Zeline. Valjda željna, promjena, pomaka, putovanja i novih svjetova u bregovitoj Zelini noću, predbožićno okićenoj, vidjela sam svjetla mondene Taormine, vidjela sam žute ruže od tila na tamnoj haljini pjevačke dive. Kolegica je vozila, mogla sam maštati. Uspijevam u tome kada me nešto oduševi, a oduševila me mala Zelina, a u njoj naši složni domaćini.

Svidjeli su mi se ti svjetlosni prekidi noći na brežuljkastom krajoliku uz cestu – podsjetnici na moj gorski zavičaj.

Možda se u Ivaniću tek stvaraju niske umjetne svjetlosti, ali ona topla, istinska, zablista često među ljudima.
Nenadano, širom mi je otvorio vrata na poslu gotovo devedesetogodišnji veseljak. Upoznala sam ga na popisu stanovnika. Upamtila ga po govoru, po pričama o rodnima Razvalama, da, da u Gorskom kotaru.

Lucidan, okretan gospodin živih očiju, upamtio je gdje radim i odlučio posjetiti svoju zemljakinju, iako mu je život u Ivaniću odavna vremenski nadmašio onaj u Razvalama. Razmijenio je sa mnom svoja sjećanja na mirise jelovine, na ciklame s ruba šume, koje danas nalazi oko svoje kuće i donosi svojoj dragoj, bez povoda, da joj uljepša dan. Priče o hladnim zimama i velikim snjegovima nismo se dotakli, na radnom sam mjestu, došao me samo pozdraviti.

Nije li to iskra među ljudima, ma cijeli lanac božićnih lampica koje krase Ivanić istovjetna onoj, od srca istinitoj, u kojoj mi je gospođa Štefica nakon pohvale pupoljka božićnog kaktusa na internetskoj slici, darovala potpuno razgranatu novu biljku i uljepšala naš mali topli dom.
Voljela bih proširiti tople priče među ljudima, barem u našoj sredini, kada je toliko teško promijeniti Svijet.

/Željka Bitenc/