Često u školama, koje obilazim kao lektirni autor, u doba covida-19 isključivo Zoomom, postavljam djeci pitanje jesu li zadovoljni svojim imenom, jesu li im roditelji dali najljepše ime na svijetu?

Uvijek sam, pomalo, zatečen kada netko od djece odgovori kako je dobio ime koje ne vol!? Jan, Antea, Lucija, Max, samo su neka kojih se prisjećam.

Odmah bih ih utješio kako će ga moći promijeniti, ako se ne predomisle, kada postanu punoljetni. A drugo, ništa manje važno, kako uopće mogu pomisliti da bi sretni roditelji, koji jedva čekaju rođenje svoga nasljednika, mogli smišljati neko ružno ime svojem najdražem biću!?

Poznata je uzrečica „nomen est omen“ (ime je znak) koja se upotrebljava kada ime nosi značenje koje se poklapa s nekom njegovom osobinom.

Tako bi se grijali uz Sunčane, uz Željke ostvarivali želje, uz Jasne bi sve uvijek bilo bistro, Đurđice i Ivančice bile bi mirisni cvijetak, Dragice i Drageci sušta dragost, Nevenke nikada ne bi povenule, etc., samo da spomenem neka imena gdje se na prvu može prepoznati značenje.

Možda ono važnije u našim životima su nadimci koji nas doslovce obilježavaju, i čine različitim od ostalih ljudi, oni su obično skraćenica imena, iskazuju neku našu karakteristiku ili manu, neku našu naviku bilo da smo nekome simpatični ili gaji antipatije prema nama.

Oduvijek mislim da je dobivanje nadimka smisao prihvaćanja u nekoj sredini; sjetimo se samo školskih dana, nadimaka nastavnika koji se prenose generacijama. A ona osoba koja nije stekla nadimak, čak niti pogrdni, zapravo je, na neki način, marginalizirana.

Naravno, netko s radošću prihvaća to novo ime, dok bi se drugi rado odmaknuo jer mu se čini da je neprimjereno.

Poznajem dosjetljivog lika koji se u šezdesetima sam prozvao Bestom identificirajući se s tadašnjom nogometnom zvijezdom Manchester Uniteda i irske repke, ali ne iz razloga što je igrao nogomet poput tog ponajboljeg nogometaša svih vremena, nego je bio živčan poput tog veličanstvenog Georga Besta. Kad je prestao igrati nogomet i dalje je nosio nadimak Best /najbolji/.

Kada je drugi znanac pokušao razrednom prijatelju Zoranu priklopiti nadimak Cvebo, jer ga je krasila beskrajna duhovitost koja je bila šlag na torti razrednih nepodopština, nadimak mu se vratio poput bumeranga: i sam je bio neposustali zabavljač u tim tinejdžerskim godinama. Tako su postali Cvebo jedan i Cvebo dva.

Jadranko Bitenc