Pravednici su najveći osamljenici, prvi je stih jedne moje pjesme. Nikad niti jednu nisam napisala u komercijalnoj formi, iz želje da bih na njima zaradila. Brojni umjetnički naturščici, pitaju me, kad ćeš objaviti novu knjigu. Mišljenja sam da knjige ne objavljujemo sami. U knjige, naše retke i stihove treba se netko zaljubiti, prepoznati se, naći u njima svu našu pismenost, iskustvo, obrazovanje, iskrenost i dušu, zasluženo je objaviti

Moje pjesme su moje molitve, samostvoreni odgovori na susrete s dobrim i zlim. Što su zadaci izazovniji, rječitija sam, i ovisno o situaciji reterniram u stihu.

Igrom života, prihvaćam razne situacije, susrećem ljude, zabijam se među njih, otvoreno razgovaram i rastem. Najviše naučiti može čovjek od čovjeka. Izlizana “učimo da smo živi” istinita je, kao i ona narodna “svi ljudi sve znaju”. Otvoreno, bez cifranja i direktno ulazim ljudima u domove u ulozi popisivačice stanovništva. Koliko god mi naporno i fizički bolno bilo, ne gasim se cijeli dan, zahvalna i na ovoj dodijeljenoj mi ulozi. O ljudima na terenu ne želim, niti smijem pisati, ali generalno: opovrgavam sve napise i negativna šaputanja u javnosti.

Ljudi su dobri. Susretljivi i blagi. Ponekad je teško do njih doprijeti, ali kada to uspijem, kada ugledaju moje odlučne oči, sve odrađujemo za tili čas na zadovoljstvo obiju strana (domaćina koji je sretan da je “obavio”) i moje, jer se je točkica na monitoru iz neobavljene crvene, pretvorila u veselu, olakšavajuće žutu i približila me kraju koračaja po dugim ivanićkim ulicama u obavljanju zajedničke nam građanske dužnosti.

Najbolje organizirani i su pripremljeni stariji sugrađani i o popisu znaju sve, čak i to da slobodno mogu pružiti čašu vode, žednom uspuhanom marljivcu zasijelom pod krivudavo stablo jabuke. Krivudavo stablo, kao i ruka koja pruža čašu okrijepe: Na stablu crveni plod, pomalo iscrpljen od godina rađanja. Šapatom ću reći: slatkog mednog okusa, poput srca starice u čijem bi zagrljaju s povjerenjem zadrijemala.

Njih dvoje su pravednici, osamljenici, dobročinitelji, koji su me dočekali u vrtu s prostrijetim bijelim stolnjakom na kojim su raširili kišobran da mi zaštite monitor od sunca: Ne smiješ dijete pogriješiti.
S malo razreda škole u kojoj su pisali tek svoje ime i brojku, dvije, razumiju da je monitor bolje vidljiv u sjeni njihova nebesko plavog kišobrana.

Dobri su ljudi oko nas, ali pravednici su rijetki.
Pravednici su
najveći osamljenici.
Ali u ljepoti nikad neće biti zakinuti
U svoj će odraz u čistoći,
uvijek moći pogledati.

Zamijete li jednom,
u bistrini,
u samozatajnoj dubini,
iste osamljene oči,
da im daruju srce svoje
odoljeti neće moći.

Njih dvoje, u mojoj staroj poetskoj molitvi, zahvalnici.

Toliko su me na nju podsjetili.

/Željka Bitenc/