Glanca se grad. Cijeli dan “šušte” strojevi i peru ulice, otpuhuju lišće, uklanjaju smeće – plaše male glodavce i ptice. Za vikend nam dolaze gosti.

Sunce je neumorno, pomaže dolasku jeseni i grije kuće hladnih zidova, ljude na rubu snatrenja:

Ispričat ću priču o punom tanjuru na mom ivanićkom prozoru.

Svaki grad koji imalo drži do svoga ugleda, spretno i okretno udružuje svoje snage i organizira manifestacije hrane i pripisuje ih nasljedstvu, baštini, tradiciji svojih starih. Upoznali smo tako štruklijade, štrudljade, kestenijade, marunade, medijade, bundevijade i bučijade. U sred ivanićke sam se, životnim odabirom, i sama našla.

Raj su za samozatajne, tihe marljivce sa OPG-ova diljem Hrvatske. Jedinstvena prilika da plasiraju proizvode svoga cjelogodišnjeg rada. Pri kupnji odabirem one najskromnije, u marketing najmanje, ali u ljepotu duše najviše angažiranih izlagača. Često se zapričam s ljudima i to me drži, nadahnjuje dulje od koncerata i pomodarskih svaštarija koje se na sajmovima nude.

Ispričala mi tako baka Marija da je na sajam došla s kolačima od buče, koje je jela u djetinjstvu, ne zato što je buča bila u modi, već u nedostatku oraha, fila za savijaču radila se od bučinih koštica.

Nije me baka molila da kupim bučice iz njenog vrta i njene kolače, pružila mi je ruku i ispričala priču o sebi dok je bila mala. Srce mi je nahranila.

Ma kolike ju godine pregazile, ona radi.

RADI (Dobro pročitajte u rad nepovjerljivi mladi)

Drži me za ruku i topi se u mojim očima.

Zauvijek ostaje u mome srcu.

Suprotno od te topline, bakine ruke i sunca koje gura u snatrenje, budi me, tjera na oprez kričanje nevidljive skupine prijetećeg digitalnog mnijenja: popisivači – nisam lud pustiti ih u kuću, moja kuća moja pravila, pustit ću psa na popisivača….

A kuća koja se čisti, i sprema, kiti, naš je grad, pripremljen za goste, koje ćemo častiti, veličati i sve im opraštati, samo da što dulje ostanu. Nije dobro stvarati dvostruka mjerila.

Dobro došli, dragi gosti, u naš grad i naš dom!