Prvo mi pada na pamet svevremenski glazbeni paket Simon i Garfunkel i njihov „Most iznad uznemirenih rijeka“ /kakav bi to bio, i ne samo, doslovni životni let/, ali to otpada jer Lonja je tek natuknica u našoj memoriji: to je zapuštena rijeka koja stoji u očekivanju obećavajućih boljih vremena: izgradnje tzv. kaskada.

Reality talent show ohrabruje izlazak iz komforne zone: jedni su stvoreni za životna preživljavanja, drugi za lutanja izmagalicama u kojima ne vide zamke vlastitih ograničenja. I jedni i drugi postižu vidljivost.

Model talenta preživljavanja ne treba daleko tražiti: pogledom kroz prozor poluzapušteni ali hitri muškarac svakoga dana grabi s punim rukama plastičnih vrećica i nade kako preživjeti još jedan dan, baš kao i omanja žena koja komunicira i pogledom i radošću kada joj se obratiš a ona baš kopa po kontejneru pored zgrada i živućih prozora i ljudi.

Za ove druge poslužit ću se mudrošću velikog Dostojevskog. Na pitanje što je to talent, odgovorio je: Talent je sposobnost dobrog izražavanja ili izražavanja tamo gdje osrednjost loše govori.

Dok su oni prvi već dosegli ekvilibristiku svakodnevnice u kojoj je potrebno zadovoljiti vlastite primarne potrebe, drugi svoje duhovno izbjeglištvo mogu pronaći u učenju i naobrazbi kako bi dosegnuli željene vidikovce.

Ono što gledamo na jednoj od telki o radostima i mukama iskazivanja zabavnih talenata samo je ležerna dramaturgija benignih razbibriga u počast pet-minutne slave.
Kada prosječnost savlada sram, zavlada glasna ispraznost.

Ovo nije napisano za one koji sve to razumiju i bez mene.

/Jadranko Bitenc/