Pišem ovaj tekst u smiraj dana, dvadesetdrugog u rujnu i slušam da je to dan evidentiran kao Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Spustio se mrak. Vratila sam se iz prijateljičina vrta i umorna, iscrpljena od ludog dana, pospremam ciklu za zimnicu, iako bi najradije pod topli pokrivač.
Ti trenuci kada me obaveze pritisnu da odgurnem umor i pređem granicu izdržljivosti u kojoj postajem indiferentna, izviru mi sjećanja. Sve misli koje ne želim izvlačiti iz svoje nutrine, razuzdaju se i same teku…
Kroz dan sam tisuću puta čula “nasilje nad ženama”. Sigurna sam da gotovo ne postoji žena koja ga nije proživjela. Samo u vremenima mog djetinjstva, odrastanja, mog djevojaštva, to je bila tema o kojoj se nije govorilo. Zlostavljali su nas svi koji su stigli. Samo mi to nismo – ja to nisam tako doživljavala.
Da pokušam nabrajati:
• muškarac u plavoj kuti na sred školskog hodnika ošamario me debelim dlanom, jer je netko od djece u mojoj grupi u trku, slučajno, srušio rokovnik iz ruke direktora škole. Nisam ja. Ali najbliže sam bila. Uhvatio me za desnu ruku, podigao sa zemlje i u lijevi obraz utisnuo svih svojih pet prstiju. Nastavila sam trčati do razreda. Plakala cijeli sat. Učiteljica koja nam je držala nastavu, niti jednom kretnjom nije pokazala interes za moje suze ili otisak na mome licu.
Često sam razmišljala o tome, jednako sam im zamjerila. Nikada to nisam rekla svojim roditeljima. Netko je srušio taj rokovnik, mislili su da sam ja.
• žena s nemirnom kosom smotanom u punđu, zajapurena, ošamarila me je na izletu. Kupovala sam sladoled, dok je cijeli autobus čekao polazak. Slastičarna je bila pored busa. Mama je kriva, nikad nisam dobivala novac za izlet. Taj puta mi je rekla, evo kupi si sladoled. Ja sam je poslušala. Zaradila šamar i bacila sladoled pod gume plavog busa.
• brat, zanesenjak, zaljubljenik u Bruce Lee-a i stripove, mlatio me, jer sam njegov rijetki “Marti Misterija” posudila susjedu s početka ulice. Morala sam, dok brat ne nabroji do tri otrčati do susjeda i vratiti strip, a osim što sam obožavala susjeda, užasavala sam se njegovog odraslog vučjaka, čuvara dvorišta. Sama sam kriva – zaljubila se u krivog lika.
Tri sličice. Pa što, još sam živa. Nisam nikome rekla. Ništa mi nije, osim tihe jeze koja je putovala tijelom i govorila o nepravdi. Bila sam djevojčica koja je to prešutjela.
Pomoć su ovakve priče. Iskrena svjedočanstva. Javne ispovijedi. Sada javno priznajem to nije sve.
Jezu pod kožom izazivali su razni ljudi. Na poslu, u obitelji, susjedstvu. Na kraju sam pobjegla.
Stvorila novi život.
Jedno je sigurno dok sam sazrijevala, sve manje sam šutjela. To je jedina obrana.
Žena je hrid, kao u mojoj pjesmi:
“I žena je kao hrid,
kao stijena ponosna!
Ruke su joj čvrste, od nesebičnosti otvrdnule,
ali toliko nježne kada miluju.
Na licu joj maska nesalomljivosti
iako je oči ponekad izdajnički raskrinkaju.
I srce joj je poput kamena,
iako ima poru iz koje se stihovi iskradaju.
Poput otoka
i nju je okružilo uzburkano more nemira,
ali razumjeti ju treba,
to je strah,
ona je plaha,
to je njena obrana.”
Drage djevojčice, supruge, majke, prestanite šutjeti – to je jedina obrana.
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.