Do prošle godine točno si znao kada nastupaju pokladni dani: ambiciozniji i kreativniji ljudi su cijelu godinu smišljali što će glumiti u to doba, kakvu će si masku skrojiti pa onda opušteno nuditi razigranost svekolikom građanstvu koje bi ih razdragano dočekivalo na ulicama grada.

U stvarnom su životu ljudi oduvijek težili savršenstvu pa su brižljivo navlačili maske koje su im prikrivale mane kako bi se predstavili u povoljnijem svjetlu negoli ih je priroda ozračila.
No, dolaskom, ili bolje rečeno, prodorom virusa zvanog covid-19 u naše živote, sve se iz temelja promijenilo: cjelogodišnja potreba za maskiranjem čini se kao jedna od mjera zaštite zdravlja onih najranjivijih skupina uz, naravno, cijepljenje kao i održavanje socijalnog razmaka.

Ali tu nastupaju glasne i borbene skupine za slobodu izbora kojima maske padaju, ali ne na pamet, koji bježe od cijepljenja kao i od održavanja distanci, koji postaju antivakseri, antimaskeri u razotkrivanju svjetskih zavjera u kojima bi baš oni mogli biti žrtve praćenja i usađivanja čipova i svih mogućih nebuloza kao da ih već svaki čovjek nema dovoljno.
Tako se demaskirani, i bez temeljnih kompetencija, pretvaraju kao da se ništa posebno ne događa jer ljudi su oduvijek nešto kašljuckali, imali temperaturice, vrtoglavice i groznice, nekakve skrivene zdravstvene tegobe, razboljevali se i umirali.

Ali kada netko od njih završi na respiratoru, poruke postaju vapaj za zakašnjelom pameću.

Ako u svakodnevnom životu povremeno i možemo odglumiti nešto što zapravo i nismo, možemo ponekad glumiti i da smo hrabri, ali nitko ne može glumiti mudrost.

Kaže moj zabrinuti prijatelj: Ako se već pojavljuju antivakseri, antimaskeri, hoće li im se pridružiti i antisekseri!?

Jadranko Bitenc