Čitam u novinama kako je orkanski vjetar jako uništio zeleno srce Hrvatske, pitoreskne, čarobne goranske šume.
U nazad nekoliko godina to je treća pošast koja udara zeleni raj: bilo je tu ledene kiše, koja je uništavala cijela stabla, a šuma kao da je jaukala bučnim lomovima. Pojavio se i potkornjak , nametnik koji se u koru smreke počeo uvlačiti kao tiha pošast i širio se na svako stablo pored sebe.
Misli na Gorski kotar potakla mi je blagdanska užurbanost na našim ulicama. Dojam pojačavaju vozila koja na sve moguće načine prevoze drvca namijenjena za ugođaj u domovima naših sugrađana.
Ima tu svih vrsta. Velikih, malih, srebrnih, tamnozelenih, rezanih, zasađenih, umjetnih. Smreke, jele, borovi, svega ima. Primijetila sam da se najradije odabiru srebrne smreke, jer su im grane najbogatije, a često ih pronalazimo zasađene u teglama iz koje se kasnije mogu presaditi.
U trgovačkim centrima prodaju se i umjetna drvca s, po mom osobnom ukusu, prenapuhanim cijenama. Netko će reći da su bar riješili problem nabavke božićnog drvca za nekoliko godina. Drugi pak govore, da radije kupuju svježa drvca od prodavača, kojima je taj oblik proizvodnje i trgovine jedva dočekani izvor prihoda.
Kakav god Vaš odabir bio, blagdani su nezamislivi bez centralnog božićnog materijalnog ukrasa svakog doma. Nadam se da nitko neće sa sjekirom na ramenu ukras „nabavljati“ u napaćenim šumama.
Sigurna sam jedino, da će oni koji zasađeno drvce iz svog doma, u proljeće smjeste u prirodu, svake godine biti blagoslovljeni ljepotom, ugodnom hladovinom i hraniti dušu osjećajem: ovo je moje drvo!
Željka Bitenc
