Večernje sate prošle srijede, 23.11.2016., uljepšalo je otvaranje nove izložbe u POU Ivanić-Grad. Svojim likovnim radovima predstavila se mlada autorica Zora Škrgulja, dipl. ing. oblikovanja tekstila i odjeće, a događaj je protekao u vedrom raspoloženju među brojnim prijateljima, najbližim članovima obitelji te ljubiteljima umjetnosti iz Ivanić-Grada, Zagreba i šire.
Zora Škrgulja rođena je u Zagrebu 1985. U Ivanić-Gradu je završila osnovnu i srednju školu, a nakon toga se odlučila za studij oblikovanja tekstila i odjeće na Prirodoslovno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Od kraja prošle godine ponovno živi u Ivanić-Gradu te se intenzivno bavi likovnim stvaralaštvom.
Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Ivanić-Gradu predstavila je i svoj diplomski rad pod naslovom “Vezena lica žena” koji je posvetila je istraživanju fenomena vezenja, još od davnina tipičnog oblika “ženskog posla” u tradiciji izrade tekstilnih rukotvorina.
U središtu njezina interesa bila je i uloga žene i vezenih tekstilnih predmeta kroz povijest te postupno brisanje granica između tradicijske rukotvorine i umjetničke kreacije. Takve se tendencije pojavljuju u radovima pojedinih likovnih umjetnika i umjetnica iz različitih zemalja svijeta od kraja 20. stoljeća dalje, no, riječ je o dovoljno novom području koje još uvijek otvara prostor novim pristupima i načinima rada u kombiniranju tradicijskih tehnika i materijala s novim mogućnostima izričaja.
Tim tragom su krenuli i Zorini eksperimenti, no, uskoro su im se pridružili novi motivi i tehnike. Izloženi likovni radovi nastali su u prostoru između crteža, vezenja i slikanja na različitim materijalima, a tematski, kroz većinu se radova provlači ženski lik koji, u poveznicama s linijama, bojama, ornamentima i simbolima otvara brojna pitanja ženske identitete i egzistencije, u svakodnevnom životu prečesto ukalupljene u stereotipe, iz kojih o ženama kao o realnim ljudskim bićima zapravo ne doznajemo puno. Razigranom linijom, finom dozom humora, osjećajem za mjeru i harmoniju te maštovitim variranjem tema i detalja, mlada autorica gradi inovativne kompozicije i upozorava na razlike između lica i naličja, između površinskog i dubinskog, između forme i sadržaja, u prostoru vječite zagonetke koja se zove žena…
Kratkim osvrtom uoči otvaranja izložbe Zoru i njezin rad predstavili su Jadranko Bitenc, voditelj Centra za kulturu POU Ivanić-Grad i Vida Pust Škrgulja, kao povjesničarka umjetnosti i Zorina mama. Predstavljen je i mali katalog izložbe za koji je dio teksta napisao povjesničar umjetnosti i poznati likovni kritičar Nikola Albaneže koji je uz Zorine radove između ostalog zapisao:
„Linije teku i granaju se, rastu u svojoj izražajnosti i eleganciji, ali zatim zamiru nenadano i prije nego stignu do ruba površine – svejedno je li to kamen, papir, rupičasta mreža – po kojoj se rasprostiru. Njihova je priroda lagani dodir, sugestivnost, prilagodljivost i neke vrste sramežljivosti. Sramežljivost koja može biti iskazana formulacijom „manje je više“, ali ne na način minimalizma koji je strog i zapravo nipošto sramežljiv.
Sve rečeno o karakteru vinjeta vrijedi i za radove Zore Škrgulja; možemo je nazvati čarobnicom linije koju vodi uvjerljivo, ali koja također zna stati jer ne forsira s njezinim bujanjem. Ili još preciznije: na jednome segmentu kompozicije zasićenost je snažna da bi na drugome, poput kontrapunkta, ovladala rasterećenost. Dovoljna je naznaka profila i ramena, dostatni su elementi lica i pobuđivanje sličnosti s pramenovima kose i rad je gotov. U Zorinom bavljenju raznim tehnikama vidimo lakoću migracije crteža iz medija u medij. Kroki s papira prelazi na tkaninu, zabilježeno objektivom kamere prenosi na haljinu. Da, valja nam zamijetiti i ulogu sjene; ona je, nepostojana i drhtava, dostojna partnerica u plesu vitičastih linija….“
Poseban pečat događanju dali su i prijatelji iz dana srednje škole, mlado vino iz prijateljskih izvora, ali i cijelo malo jato najmlađih posjetitelja koji su otvorenje izložbe doživjeli kao novo iskustvo igre u malo drugačijem okruženju. I tako, u odnosu s najmlađima, najbolje se gradi kultura nekog prostora.
