Sjetila sam ga se s prvim mirisima proljeća. Kako izrazito na češnjak miriše čak i više nego češnjak sam, rekla bih, do sada sam ga uvijek samo kušala iz pristojnosti. Primjerice kada je gospođa Vinka Cetinski u vrijeme turističkog ministrovanja gostovala u Požegi, domaćini su previdjeli da je vegetarijanka, pa joj je na svečanome objedu na Papuku uza sve kulene, kobasice i inu mesinu kao jedini izbor preostalo predjelo – domaći sir i vrhnje s divljim srijemušem.
Bernarda Orehovec, jedina hrvatska nositeljica svjetski priznatoga biodinamičkoga vrlo strogoga certifikata Demeter obdarila me je bočicom konzerviranoga, usoljenoga kremastog srijemuša koji sam u jelima koristila vrlo škrto umjesto češnjaka. Još je prije pet-šest godina, primjerice, Turistička zajednica Čazma organizirala izletnicima sklonim prirodi i prirodnome berbu u prirodi i pripremu različitih jela. Slično krenuše i u Gorskome kotaru. Mnogim je gastroturističkim priredbama nadahnuće postao – srijemuš.
Na još prije pet godina Proizvodima hrvatskoga sela na zagrebačkome Bundeku nekoliko je proizvođača nudilo pripravke sa srijemušem, a zanimljivo je da je u nekim kontinentalnim krajevima za objed o Cvjetnici obvezna bila krem-juha upravo od mladoga srijemuša za koju se vjerovalo da pročišćuje organizam i duh.
Da naberem nekoliko listova meni je nadahnuće bio vrapčanski cvjetnjak moje tetke Ane Rožić, koja se rado hvali kako će i ove godine njezin srijemuš lijepo cvjetati. Kako je u nje u hladovini, obično okasni za onim na suncu susjede Anice, koja ga je posijala od sjemena srijemuša iz tetkina vrta. Tako se i najbolje razmnožava ili pak presadnjom lukovica s malo zemlje. Poslije cvatnje luk vene. Susjeda Anica uzgojila je tako pravi, vrlo lijep začinski vrt. A moja tetka donijela ga je od susjede Renate, koja ga je presadila iz šume, koja ga je, kaže, prepuna.
I u vazi je sa zelenim listovima i bijelim cvjetovima vrlo lijep, sličan đurđici i, kako u “Enciklopediji samoniklog bilja” navodi Ljubiša Grlić, još nekoliko otrovnih biljaka, ali se od njih lako razlikuje upravo zbog specifičnoga mirira na češnjak koji one, srećom, nemaju.
Srijemuš, sremuš, crijemuš, sremuž zapravo je šumski, medvjeđi luk, lat. Allium ursinum. Trajnica je to koja osobito voli sjenovite i vlažne listopadne šume do čak 1900 metara nadmorske visine. Pune su ga šume Medvednice i Samoborskoga gorja, spominje Grlić.
Tu su samoniklu biljku sumporni spojevi unaprijedili i u ljekovitu te se obično, baš kao i češnjak, cijeni u obuzdavanju visokoga tlaka i arteroskleroze te kao dezinficijens i prirodni “antibiotik”. Od listova i lukovice pripremaju se tinkture, vino i slično, a najviše se cijeni svježi srijemuš, jer mu se tako najbolje mogu iskoristiti vrijedne tvari. Mladi mu listovi, primjerice, obiluju karotinom i vitaminom C, koji ne podnosi visoke temperature. Mogu se rabiti i lukovice te sjemenke odnosno čak i mladi plodovi.
Ponajprije je zanimljiv kao začin u gastronomiji, jer se može koristiti u juhama i varivima, umacima, mesu, salatama, slanim kolačima itd. Osobito ga preporučujem pomiješanoga sa svježim kravljim sirom. Recept za to, krem-juhu od srijemuša i srodne teme potražite na Oblizekima, www.oblizeki.com.
Božica Brkan glavna urednica portala oblizeki.com
Fotografija Božica Brkan / Oblizeki
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
