U Gornjem Prnjarovcu 3. studenoga 1944. godine rođen je pukovnik HV Stjepan Magdić. Autor kolumne sjeća ga se kao predsjednika kutinske Općine, ali i za prvih dana Domovinskog rata na zajedničkom uređivanju „Hrvatskog branitelja“ glasila OG „Posavina“. Posebnu ulogu imao je kao pregovarač sa zaraćenom stranom na području zapadne Slavonije, a što bilježi i fotografija Željka Gašparovića.
PUKOVNIK ŠTEF Z PRNJAROVCA
Piše: DRAGUTIN PASARIĆ
Stariji naraštaji rado će se uz 30. obljetnicu smrti sjetiti glumca Ive Serdara (moslavačke je gore list – rođen u Gornjem Mikloušu kraj Čazme, životom vezan uz Gornju Jelensku kraj Popovače). S radiovalova duhovito komentirajući mahom seljački život pozdravljao bi Bok dečki, bok puce. Vaš Štef s Klanjca S Bok dečki, iako je bio posljednji predsjednik kutinske Općine u bivšem jednostranačkom sustavu pozdravljao je i Štef z Gornjega Prnjarovca. Dakako riječ je o Stjepanu Magdiću, rođenom u tom selu nedaleko Križa. Stradao je kao pukovnik Hrvatske vojske na dužnosti zamjenika zapovjednika informativne političke djelatnosti A brigade ZNG-e “Tigrovi” na Južnom bojištu. Mir je u 48. godini života našao u listopadu 1992. godine na groblju Sv. Barbare u Križu. Naviru mi sjećanja na njegove kutinske dane.
Uz titulu prvog građanina u Kutini je rukovodio i pogonom križke Elektre. Nije izigravao „presvijetloga“. Upravo suprotno, plijenio je pomalo šeretskim osmjehom i dobroćudnim, ali što ne znači neodgovornim pristupom. To je osjetio i poznati hrvatski putopisac Matko Peić. Općinski predsjednik Štef za moslavačkih boravaka bio mu je domaćin. Peić mi je tada rekao: Iskreno, izbjegavam da mi domaćin bude netko po funkciji. Ti te opterete nemilosrdnom statistikom, a meni se hoće priče o svakodnevnoj dinamici običnoga seljačkog i radničkoga života. Ovaj je baš takav: kao da je došao s naftne bušotine ili ispod grozda graševine, pozna ljude. Što bi se reklo – čovjek iz naroda i za narod.
To je bio upravo i za najtežih prvih dana Domovinskog rata, dakle kada je narodu bilo najpotrebnije. Svjedočim to i u ime suradnika „Hrvatskog branitelja“ glasila OG „Posavina“ za koje mi je Štef dodijelio „čin“ – urednika. Sjećanje ne blijedi i od njegovog najbližeg suradnika Amira Muharemija. Spominjući Magdića javio mi se ovih dana kao hrvatski veleposlanik iz Indije. Štef je tu navek, ne samo portretom u spomen sobi poginulih hrvatskih branitelja u Križu i Kutini. Tu je i u živoj riječi za običnih razgovora. Vjerojatno i stoga što je i sam bio običan.
Bok!
Fotografije:Željko Gašparović
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
