Ovih smo dana svjedoci neviđenih poplava koje su se dogodile isprva u susjednim zemljama, a zatim i u našoj. Mnoge udruge, organizacije, a i sami građani su smjesta priskočili u pomoć kako bi stanovnicima s ugroženog područja osigurali neophodne potrepštine.
Vjerujem da nema čovjeka kojemu ovih dana nisu zasuzile oči i stisnulo ga u grudima na stravične prizore ugroženih ljudi, staraca, male djece, životinja, stoke. Materijalno je tu manje bitno, ali toliki ljudi su otišli na brzinu, doslovno bosi, bez odjeće, dokumenata, hrane i lijekova pa ih treba čim prije namiriti i dati barem najosnovnije.
Onako generalno gledajući, to je normalno i potpuno ljudski, pomoći kome pomoć treba. Međutim, na ovim našim prostorima gdje već duže vrijeme vladaju same negativnosti, od rata pa do netrpeljivosti među ljudima na svim mogućim osnovama: nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, ekonomskoj, zemljopisnoj, sportskoj…i svim ostalim „jako važnim“ aspektima. Zadivljuje kako se sve to odjednom zaboravilo i postalo ne samo manje bitno, nego potpuno i apsolutno nevažno.
Postalo je važno upravo ono što je najvažnije, biti čovjeku čovjek. Pomoći ljudima.
I daju svi, od bogataša do nezaposlenih, od udruga, stranaka, kolektiva, poduzeća humanitaraca, sportskih klubova, pjevača, glumaca, do ljudi koji su se udružili samo da bi pomogli.
Tako je i kod nas, u našem Ivaniću. Mnogi donose potrebne stvari u najbliže skupljače punktove, bez obzira jeli ih organizirao Grad, Crveni križ, političke stranke, izviđači, Bad Blue Boysi, škole ili netko deseti. Donosi se što se ima, često i izvan svojih mogućnosti i predaje brojnim volonterima koji to onda razvrstavaju i po uputama dobivenih s terena, šalju gdje je najpotrebnije.
Neki naši Ivanićani su se i osobno uputili put Slavonije ili dalje, da pomognu svojim radom, dovozom, prijevozom, dizanjem nasipa, spašavanjem ljudi, životinja, imovine…da pomognu. Neki naši privatnici sami skupljaju i anonimno ili ne, šalju i dovoze tamo gdje treba, poduzeća isto tako, ivanićgradska dječica isto, penzioneri, radnici, nezaposleni…
Od onoga malo što čovjek ima, šalje se onom tko ima još manje ili nema ništa. Tako to rade ljudi.
Tako se to radi i u mom Ivanić-Gradu koji je pokazao da je mali grad, s velikim srcem i velikim Ljudima.
Sanja Mladiček
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
