U ponedjeljak, 10.02.2014. godine u 19.00 sati u POU Ivanić-Grad Teatar GRDELIN izvest će prestavu “Bog žurim, nazovi”. Ulaznice možete nabaviti u predprodaji po 40,00 Kn na blagajni POU Ivanić-Grad. Rezervacije i informavije na telefon 01/ 2881 689
KOLIKO TU IMA PREDSTAVA?
Dvije su predstave koje se pred nama odvijaju dok gledamo „Bog žurim, nazovi”. Prva je ona koju stvaraju Redatelj, Glumica i Glumac. No, ta predstava, groteskna satira o Adamu i Evi koji bježe iz rajskog vrta u današnjicu i njihov konačni razlaz zbog pripadnosti različitim duhovnim, tj. materijalnim vrijednostima, odvija se pred nama zu stalne redateljske intervencije, pa je to paralelno, rekli bismo, druga predstava, ona koja se bavi odnosima tri teatarska profesionalca.
Oni uz svoju profesionalnu sudbinu imaju i privatnu a u njoj su i Redatelj i Zrinka (glumica) i Tomislav (glumac) nesretno zapeli i zapleli se, pa sad na vlastite živote gledaju iz „prikrajka“ kao što kaže jedna Mijačikina pjesma. Troje se ljudi, dakle, pokušava baviti kazalištem i predstavom koja ima ambiciju posatviti suštinska pitanja o ovom vremenu, a pri tom im vlastiti život nije podijelio najjače karte. Oni su izgubljeni u ljubavi, u obitelji, u karijeri. Tragikomični rascjepi otvaraju se po svim razinama i ne dopuštaju da humor kojim obiluje tekst „potopi“ zapitanost zbog koje je „Bog žurim, nazovi“ (Replika stoljeću) i napisan.
KOLIKO TU IMA HUMORA?
Sve vrste humora pisac nudi u „Bog žurim, nazovi“. Ima tu cjelovitih humoreski koje se pamte kao izdvojebe minijature, farsičnosti kad je riječ o seksualnim i motivima zahodskih školjki, podrugljivosti na mentalitet i običaje naroda i pojedinaca općenito, ironije na životne uhodanosti, tragikomičnosti na životne naesnalažljivosti, viceva koji pojačavaju apsurd. Humor je pišćev alat, ali sigurno pribježište od pretencioznosti. Humor je u ovoj predstavi način gledanja na svijet. Gledajući kroz prozor, kojeg je naslikao humor, kao da kaže Mijačika, bolje se vidi.
KOLIKO JE TU LICA?
Nije tu onoliko lica koliko nam se čini. Tu je samo glumaca koliko vidimo, ali lica je mnogo više. (…. ) Prebrojano ih je jedanaest, ali ima ih još jer kroz prepričane replike, scene, pojavljuje se još lica. Galerija likova niže se pred nama govoreći o sudaru svjetova – jednom pripadaju oni koji žele imati pravo na san i hoće “usporiti“ žurbu, a drugom oni koje možemo potpisati nazivom – površni svjedoci.
A KOLIKO POETSKOG?
Posljednje izgovoreno na sceni i u tekstu je pjesma. Govori ju Redatelj, čovjek koji se pisanjem stihova pokušava održati na površini životnih valova. Poezija je ono u čemu i pisac Ivica Mijačika nalazi utješni odgovor. U ovoj ravni opet redatelj Zoran Mužić traži emocionalno i poetsko jezgro predstave. S glumcem Jurčićem Mužić postavlja lice Redatelja kao „posvećeno, plaho, sklono poetičnom“, ali ujedino smiješno i tužno. Redatelj se doima tužnim klaunom preko kojeg osjećamo svu okrutnost površnosti današnjeg vremena koje pljucka reklame, brzinu ophođenja, trgovinu na svakom koraku i u svakoj sekundi. U tom licu i njegovoj napuštenosti kolega glumaca i vlasite sreće, možemo osjetiti i vlastite samoće i izgzbljenosti koje nas vode pitanju: A zašto ovako?
A GDJE JE IZLAZ?
U predstavi „Bog žurim, nazovi“ redatelj Zoran Mužić balansira između groteskno-satiričnih silnica i osjećajnosti drame o ljudima „iz prikrajka“, U ovoj drugoj ravni nalazi odgovor za kojeg se, izgleda, i sam intimno vezuje – da je odustajanje dostojanstven izlaz iz apsurda u koji te agresivnost današnjeg svijeta gura. Naime, ovakvom odgovoru redatelj Zoran Mužić posvećuje u predstavi iskreno lirske trenutke.
tekst iz programske knjižice Lade Martinac – Kralj
