Zanimljivo je kako mnogi ljudi doživljavaju izjavu „voljeti sebe“. Dok neki smatraju da je „voljeti sebe“ čin samougađanja ili glavni dokaz egocentričnosti te prezrivim pogledom odmjeravaju ljude za koje im se čini da „vole sebe“, s druge pak strane možemo svjedočiti kako velik broj ljudi ima potrebu za unutarnjim propitkivanjem i traženjem odgovora o smislu života i ljubavi u životu općenito. Nije neobično da se to događa baš u ova krizna vremena, jer gledano kroz povijest čovječanstva, najveće krize na globalnoj razini imale su uvijek za posljedicu krize na individualnoj razinama.
Iako već odavno u teoriji znamo da nisu izvanjske stvari te koje nam donose mir (ne novac, ne društveni položaj, lijepa odjeća ili nanizani poslovni uspjesi), često i dalje tragamo za nečim, često i dalje imamo neku neodređenu čežnju, nešto nam nedostaje, osjećamo da ne živimo punim plućima. Pa čak i kad imamo sve egzistencijalne potrebe zadovoljene (i više nego zadovoljene), osjećamo se kao da čekamo Godota koji nikada neće doći…Bili toga svjesni ili ne, svi koji se prepoznaju u navedenim situacijama imaju istu pozadinu priče a to je manjak ljubavi prema sebi ( iako je to teško sebi priznati, te u mnogim situacijama nismo ni voljni to uvidjeti).
Što je to ljubav prema sebi?
Sigurna sam da svi mi imamo sliku o tome kako bi trebala izgledati ljubav prema sebi, no isto tako vjerujem da je teško naći dvije osobe koje bi ju opisale istim riječima. Obzirom na to da ne postoji neka stroga definicija, ljubav prema sebi se može tumačiti i na više načina ; kao povezanost sa svim aspektima svoje osobnosti (tjelesnima, emocionalnima, duhovnima, mentalnima) a samim time i zrelo prihvaćanje te iste osobnosti (što znači svih svojih vrlina i mana. I sebe, baš takvih kakvi jesmo u ovom sadašnjem trenutku.), stvarajući tako dublju namjeru da upoznamo i prihvatimo dijelove sebe koji nam i nisu baš dragi.
Kad postavimo jasnu namjeru i počinjemo bez samozavaravanja gledati u sebe, tada tek počinje upoznavanje vlastitog bića. Tko sam ja; Gdje su moje granice; Koje su moje potrebe – pitanja su koja se javljaju u intimnim trenucima kad ostvarimo kontakt sa sobom. I ne treba preskočiti susret s destruktivnim osjećajima prema sebi (koje u obliku projekcija odašiljemo u svoju okolinu), jer iza dubljih uvida i suočavanja s vlastitom destruktivnošću krije se ljubav; ljubav prema sebi i ljubav prema drugima.
Jer samo osoba koja je u stanju prepoznati svoje potrebe, može čuti potrebe onih oko sebe i samo osoba koja je svjesna svojih granica može voditi računa o granicama osoba koje su oko nje.
To ne znači da se neće događati da ponekad nekoga povrijedimo ili da budemo ranjeni, ali svjesni svojih potreba i osjećaja u tom trenutku moći ćemo se suočiti i nositi s time. Jer ponekad reći „ne“ drugome, znači reći „da“ sebi. I ako smo u tom trenutku doista iskreni prema sebi, tada činimo ono što je najviše dobro i za nas i za druge oko sebe.
Kada se ne volimo?
– Svaki put kada mislimo da moramo ići bolesni na posao (umjesto da smo na bolovanju), da nam slučajno ne bi tko što zamjerio; od kolega pa do nadređenih;
– svaki put kada pripremamo još jedan obiteljski ručak u nizu ( a osjećamo da smo negdje u sebi kivni na druge što ne brinu istom mjerom o nama), jer se to od nas naprosto očekuje;
– svaki put kada isplaniramo nešto učiniti za sebe (bilo da je u pitanju izlazak s prijateljima/cama, odluka da ću večer provesti u kadi a djecu poslati kod mame, da ću pročitati knjigu koju već dugo želim ili da ću otići na neko predavanje, vježbanje, s partnerom/icom na odmor…) pa u zadnji tren odustanemo jer…zapravo nas boli glava, nismo do kraja završili neke poslove, umorni smo i „mislimo“ da ćemo biti bolesni ili smo „slučajno“ zaboravili;
-svaki put kada još jednom prešutimo partneru/ici da smo povrijeđeni ili ljuti samo zato da ne bismo izazvali još jednu svađu a u sebi osjećamo nemir ili već kipimo od bijesa…
Vjerujem da svatko od nas ima toliko životnog iskustva da bi mogao nadopisati još nekoliko primjera iz svakodnevice (pitanje je koliko smo voljni „pogledati istini u oči“) . To su upravo situacije u kojima odustajemo od svojih najdubljih potreba i na neki način se izdajemo potiskujući još dublje razočaranje, tugu i čežnju za nečim boljim, još tiše vapeći da će biti bolje kad „dođe godišnji“, kad će „djeca narasti“ ili kad „prođe financijska kriza i pristignu novci“. „Ovisnički odnos“ o vanjskim situacijama i osobama u tom smislu samo hrani unutarnju samoću, dok je samo vanjski privid da je zacjeljuje.
Bitno je znati da nam niti jedna druga osoba u životu ni situacija neće zadovoljiti našu potrebu za ljubavi ako sami nemamo dovoljno odgovornosti pobrinuti se za sebe.
No lako je sve to u teoriji „crno na bijelo“ staviti na papir, a praksa ili život je nešto sasvim drugo, stoga se ne jednom događa da kad čvrsto odlučimo djelovati u određenom pravcu negdje putem zapnemo i odreagiramo baš kako nismo htjeli. A možda i budemo zadovoljni reakcijom, ali danima u sebi osjećamo potisnuto nezadovoljstvo. Razlog tome je što nama „haraju“ mnoga nesvjesna uvjerenja koja su počela nastajati već u prvih nekoliko mjeseci života. Naime, dijete za svoj osjetilni neurorazvoj treba zrcalo, odraslu osobu, vodiča. Tu ulogu najčešće ponese kao što znamo majka. Vrlo malo dijete može osjetiti i bol i sreću i strah i razočaranje, ali ih ne može procijeniti; majka je ta koja će ih protumačiti i koja će pomoći djetetu da razumije svoj unutarnji svijet, a potom i vanjski. Djeca emocionalno uravnoteženih majki bit će otpornija na manje životne udarce, no kod majki koje slabo rezoniraju sa svojom djecom, djeca će usvojiti i sve nedostatke njihove vlastite percepcije.
I stoga preko majki koje su nam jedini kanal u vrlo ranom djetinjstvu dobivamo pojam o tome kako izgleda ljubav prema sebi i ljubav prema drugima.
Ako su nas roditelji voljeli na zdrav način vodeći računa o našim potrebama (a ne željama), opraštajući nam pogreške i imajući dovoljno strpljenja, tu je kanal kroz koji smo dobili povratnu informaciju da smo dobri takvi kakvi jesmo. I tako se odnosimo prema sebi i prema drugima. Ako ljubav koju smo dobivali nije bila zdrava; ako su nas gušili, nisu vodili računa o našim potrebama i nisu nam znali postaviti valjane granice, tada nismo mogli razviti zdravu ljubav ni prema sebi, a ni svemu oko nas, tada neprekidno tražimo regulaciju kroz razne veze, partnere i partnerice, poslovne afirmacije, nogometne klubove, kultove i razne druge „izvanjske situacije“.
Naučiti voljeti sebe u najdubljem smislu nema nikakve veze s ugađanjem sebi, već zahtijeva predano razvijanja suosjećanja prema sebi i snagu volje da drži ego na odstojanju u tom procesu.
Sonja Lovrenović
Integrativni terapeut
Voditeljica Udruge Centar
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
